U Humanitarnoj udruzi fra Mladen Hrkać ovih dana nosimo posebnu radost i ponos. Naša dugogodišnja volonterka, podupirateljica, pomagačica i oslonac u svakom smislu, a danas i tajnica Udruge, Josipa Galić dobitnica je nagrade Ponos Hrvatske. Za nas je to priznanje koje ide daleko iznad osobne časti, jer Josipa je godinama jedan od tihih stupova na kojima se gradi sve što Udruga jest i što nastoji biti.
Josipa je osoba koja ne voli veliku pozornicu, ali iza nje stoji cijeli niz djela koja su ostavila trag. Već desetljećima tiho i predano gradi mostove solidarnosti između Hrvatske i Afrike, između učenika i beskućnika, između onih koji imaju i onih koji trebaju pomoć. Njezina životna filozofija jednostavna je i jasna: „Krug dobrote treba se širiti. Postoji više dobra nego negative, samo ga trebamo pokrenuti.“
Upravo ta rečenica dobro opisuje kako Josipa živi i kako djeluje – nenametljivo, ali postojano, s uvjerenjem da se dobro najčešće rađa u malim, svakodnevnim odlukama.
U volontiranje se uključila još kao srednjoškolka, pomažući djeci pogođenoj ratom, a tijekom studija nastavila je kroz različite udruge i humanitarne akcije. No, kako sama govori, humanitarni rad postao je dio njezina identiteta oko tridesete godine, kada prvi put odlazi u Afriku.
Od tada pa do danas, humanitarno djelovanje za nju nije projekt niti kampanja, nego način života. U toj širini njezina puta, posebno mjesto zauzima i naša Udruga, uz koju je Josipa dugo, vjerno i srčano.
Kroz godine je prošla s nama sve: rast, izazove, krize, svakodnevne logistike i velike trenutke. I uvijek je bila tu, pouzdana i mirna, spremna preuzeti dio tereta, organizirati, povezati ljude, ohrabriti tim i biti blizu korisnicima. Udruga se ne gradi samo programima i projektima, nego ljudima koji u nju unesu karakter, toplinu i ustrajnost.
Josipa je upravo takva osoba. Zato s pravom osjećamo da je njezina nagrada i potvrda vrijednosti koje i mi živimo: da pomoć mora biti dostojanstvena, bliska i postojana.
Josipa posebno snažno svjedoči i u susretu s onkološkim bolesnicima, osobito djecom. „Ljudi koji prolaze kroz onkološke bolesti puno su me naučili. O životu. O pomicanju granica“, kaže. Kad posjećuje djecu oboljelu od karcinoma, donosi im dio svoje svakodnevice, priča im o učenicima, prepriča duhovite situacije iz doma, samo da im na trenutak vrati osmijeh. I u tim riječima je ključ njezina pristupa: doći k čovjeku ne kao netko tko „odradi“ pomoć, nego kao netko tko donese dio života i ostane čovjeku blizu.
Josipa vjeruje da dobrota počinje u malim stvarima. Da je nekad dovoljno da dijete bude dobro prema kolegi, da ga ne vrijeđa, da ga ne povrijedi. Taj „mali“ početak često je najveći.
Nebrojene su akcije i humanitarna djela koja je godinama činila i koja i danas čini. I zato je nagrada Ponos Hrvatske, koja će joj biti uručena u ožujku u zagrebačkoj Tvornici kulture uz prijenos na Drugom programu HRT-a, priznanje koje doživljavamo kao istinsku potvrdu da se dobro prepoznaje i kad je tiho.
Josipa svojim primjerom pokazuje da promjena ne dolazi odozgo, nego iz osobne odluke da budemo bolji jedni prema drugima. „Postoji više dobra nego negative. Samo ga trebamo pokrenuti“, zaključuje ona, i nama se čini da je u toj jednostavnoj rečenici sažeta cijela njezina životna priča.
Josipa, hvala ti što si s nama. Hvala ti što si kroz godine bila dio svega što Udruga danas jest, što si svojim radom i prisutnošću širila sigurnost i povjerenje, i što si mnogim našim korisnicima pokazala kako izgleda stvarna blizina. Ponosni smo na tebe, presretni što te imamo i zahvalni što ovu nagradu možeš ponijeti i kao lice one dobrote koja se u našoj Udruzi živi svaki dan.
