Kamenmost je selo u lmotskoj krajini u kojem živi oko 300 stanovnika. Brojni arheološki ostaci iz rimskog doba pronađeni su uz rijeku Vrljiku, a natpis koji spominje cara Marka Aurelija bio je uzidan u kameni most po kojem je selo i dobilo ime, piše Slobodna Dalmacija.
– Ništa se ovde nije prominilo u zadnjih tridesetak godina. Ajde, obnovili su most, dobili smo doktora, ali omladina nam odlazi. Muškarci idu u Njemačku, a mlađe žene u Makarsku ili neko od mjesta na Rivijeri – kaže nam šezdesetogodišnji mještanin.
Joze Herceg prodaje voće na štandu uz magistralu.
– Znate li da san ja Slobodnu ‘91. doveo u Ljubuški? Bio san na televiziji i u novinama nekoliko puta, priča san s Ivicon Đuzelon i Ivon Gačić. Čovik mora znat šta govori, a ja se držin one da je bolje šutit nego govorit svašta. S Plenkovićen san razgovara ko sad s vama, a s pokojnin Tuđmanon san jeo i pio za istin stolon.
– Uživan u ovome poslu, mada mi nije potriba radit. U penziji san i mogu ležat na kauču, ali volin bit s narodon. Nisan više za teške poslove, ne mogu vele nosit. Penziju san zaradio u luci Ploče i to tako što bi minja nekoga ko je poginio na radnom mistu. Priživio san i rat, mada san posidio od toga. Na ratištu san reka suborcima da ako viruju u Boga onda znaju da postoji nebeski i zemaljski zakon. Zapantite, govorio san, rat će stat i vratit ćete se kući. Svak će se morat suočit s onin što je činio u ratu – kaže Joze.
Kupci ćakulaju o svemu, posebno o politici, ali Joze ima jasan stav:
– Glup je čovik koji se zbog politike nervira. To znači da ništa nije razumio. Političar je zanimanje ko i svako drugo. Pravila su jednostavna – ne smiš se crvenit kad lažeš i moraš bit uvjerljiv. To je sve što ti triba za taj posal – tvrdi Joze.
Pitamo ga koje su razlike između trgovca i političara. Smije se:
– Jedna me gospođa pitala je li voće prskano. Šta ću lagat? Kaza san da je i ponudio joj suve smokve koje nisu prskane. Uzela je i za sebe i za ljubavnika. Ljudi mi svašta povjere, al ja to držin za se. Povratnik iz Kanade koji je obaša cili svit i vratio se u Kamenmost mi je kaza da sposobnijega trgovca od mene nije vidio.
U to smo se i sami uvjerili jer se u Joze ne kupuje na komade nego na kile, a jedini rizik je prijeći cestu. Nema semafora, a buka šlepera i automobila je stalna. U pet minuta prođe kraj štanda oko stotinu šlepera. Sigurnost u prometu je ovdje teoretski pojam, a u praksi svatko prelazi cestu gdje stigne.
Uputili smo se prema Ajducima. Moderno, široko, ali ne i najpreglednije skretanje, potaklo nas je na brzi ulazak u okuku, no nakon stotinjak metara dočekao nas je kraj puta, a od državne ceste dijelila nas je tek ograda.
Fascinantan pogled na Nebriževac i Ajduke ostavili su nas bez daha, a mještani zaseoka i bez teksta. U pomoć nam priskače Željko Ajduk, vlasnik agencije za posredovanje i promet nekretninama:
– Kamenmost je krasno selo, pogotovo ovaj dio ovdje gdje se rijeka “sudara” s brdom. Općina nam je napravila put, ali moglo je to i malo bolje jer fali nogostup do autobusne stanice u Grubinama.
Ljudi iz Kamenmosta su kulturni i obrazovani, nema drogeraša, nema kriminalaca i živi se mirno. Mislav Patrlj drži životinje u prostoru bivše Agrokoke što je veliki doprinos biološkoj raznolikosti sela. Jedini nedostatak ovog mjesta je podignuta ograda na mostu, pa se iz smjera Zmijavaca ne može vidjeti tko dolazi iz pravca Imotskog. To je trebalo bolje izvesti, no mještani su svjesni problema pa su oprezni – kaže Željko.
Na samom rubu Kamenmosta i Hršćevana naišli smo na polja vinove loze, hrastovu šumu i kuću Dražanu, okruženu maslinama, šljivama, trešnjama, višnjama… Vlasnik lvan Žužul kuću je sagradio 2012. a u krugu od 400 metara nema ništa osim prirode.
– Živim u Grubinama na raskrsnici i zaželio sam se mira. Na mjestu kuće je prije bila divljina i šuma, pa sam krčio i ravnao teren, a 2018. smo se odlučili za iznajmljivanje. Imotski je 2015. imao oko 4000 noćenja godišnje, a 2019. se ta brojka popela na 100.000.
Tunel je puno učinio za ovaj kraj, ali i za Makarsku rivijeru. Volio bih kad bi TZ Imotski malo produžila i osmislila sezonu tako da svi događaji nisu zbijeni u dva-tri tjedna. Već imamo goste koji nam dolaze svake godine i svi točno znaju gdje se šta nalazi. Gosti iz Finske su nas pitali za konjički klub. Mi nismo ni znali da ima konjički klub kod nas, a oni rekli kako ne, evo jedan u Sovićima. Sve znaju i dolaze pripremljeni. Ako nekad nestane interneta, njima ništa ne smeta. Mir je najvažniji – kaže lvan.
Veliki kontrasti sela nisu vidljivi samo u prirodi, već i u društvu. Susreli smo ljubazne sugovornike, kao i one mrzovoljne, pa čak i ljude koji su nam namjerno davali krive informacije. Nisu političari, ali nisu se crvenili dok lažu. “Prijavili” smo ih Jozi Hercegu, on će im već kazati što ih ide.
