U proljeće 1988. godine Ljubuški se našao u središtu neobične političke i povijesne afere. Više od stotinu stanovnika ljubuškog kraja podnijelo je zahtjeve za talijanske mirovine na temelju službe u vojnim postrojbama tijekom Drugoga svjetskog rata. Posebnu pozornost izazvala je tvrdnja da su među podnositeljima zahtjeva bili i pojedinci koji su već primali jugoslavenske boračke mirovine na temelju priznatog sudjelovanja u Narodnooslobodilačkom ratu.
O ovom slučaju opširno je pisala Slobodna Dalmacija 14. travnja 1988. godine, u članku pod naslovom „Penzije skidaju ratne maske“, koji je potpisao novinar Zvonko Pupačić. O aferi su izvještavali i drugi tadašnji jugoslavenski mediji, a prema kasnijim osvrtima, vijest je privukla i pozornost inozemnog tiska.
U Ljubuškom podneseno 137 zahtjeva
Prema podacima koje je objavila Slobodna Dalmacija, do 29. lipnja 1987. godine mostarskoj podružnici mirovinskog osiguranja bilo je podneseno 110 zahtjeva za priznavanje talijanskih mirovina, a taj je broj do travnja 1988. porastao na 137.
Najveći dio zahtjeva odnosio se na stanovnike ljubuške općine, dok su pojedini zahtjevi pristigli i iz tadašnje Lištice, Gruda i Čapljine.
Zahtjevi su se temeljili na međudržavnoj konvenciji o socijalnom osiguranju između Italije i Jugoslavije, kojom su bila uređena određena mirovinska i socijalna prava osoba povezanih s dvjema državama.
Pojedinci su pokušali ostvariti talijanske mirovine pozivajući se na službu u postrojbama koje su tijekom Drugoga svjetskog rata djelovale uz talijanske vojne snage.
Istodobno tražili talijanske i primali partizanske mirovine?
Najveću polemiku izazvali su navodi da su neki podnositelji zahtjeva već imali priznat status sudionika Narodnooslobodilačkog rata i na toj osnovi primali jugoslavenske boračke mirovine.
U osvrtu objavljenom 15. prosinca 2013. godine pod naslovom „Borci bez srama: U sto vira za sto lira!“ navodi se kako je sarajevsko Oslobođenje 8. travnja 1988. pisalo da je među približno 130 podnositelja zahtjeva iz Ljubuškog bilo više od 60 korisnika jugoslavenskih boračkih mirovina.
Prema istom osvrtu, u TV reviji od 28. travnja 1988. spominjao se i slučaj Luke Petra Rašića iz Ljubuškog, kojemu je navodno bio priznat partizanski staž od 1. ožujka 1943., iako je, prema tada objavljenim tvrdnjama, posjedovao dokument o službi u postrojbama talijanske vojske do rujna iste godine.
Takvi su navodi otvorili pitanje vjerodostojnosti dokumentacije na temelju koje su pojedincima priznavana boračka prava.
Predsjednik SUBNOR-a Ljubuški nije skrivao ogorčenje
Tadašnji predsjednik boračke organizacije u Ljubuškom Tadija Galić javno je izražavao nezadovoljstvo cijelim slučajem.
U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju upozorio je da se među podnositeljima zahtjeva nalaze i osobe koje su godinama bile članovi SUBNOR-a, a sada su za ostvarivanje talijanske mirovine dostavljale dokumentaciju o ranijoj službi u drugim vojnim formacijama.
„Kako da ih sada smatramo drugovima, borcima?“, zapitao se Galić.
Istaknuo je kako boračka organizacija nije protiv mirovinskih prava osoba koje su zakonito služile u regularnoj talijanskoj vojsci, nego osporava pokušaje ostvarivanja prava na temelju pripadnosti dobrovoljačkim antikomunističkim formacijama.
O aferi pisali i inozemni mediji
Prema osvrtu iz 2013. godine, događaji su izazvali zanimanje i izvan Jugoslavije.
Navodi se da su o zahtjevima za talijanske mirovine izvještavale međunarodne novinske agencije Reuters, Associated Press i France-Presse, kao i tršćanski list Il Piccolo te njemački tjednik Der Spiegel.
U osvrtu se spominje i izjava Jože Hercega iz Ljubuškog, koji je, prema tadašnjim navodima, otvoreno govorio o svojoj nekadašnjoj pripadnosti talijanskim postrojbama i smatrao da ostvarivanje mirovinskih prava ne treba biti razlog za sram.
Ovi navodi o inozemnim objavama i pojedinačnim slučajevima zahtijevaju dodatnu provjeru u izvornim arhivskim izdanjima.
Talijanske mirovine ipak nisu pripadale svima
Kako je pisala Slobodna Dalmacija, stručne službe mirovinskog osiguranja u Splitu i Zadru smatrale su da se konvencija s Italijom ne može primjenjivati na pripadnike dobrovoljačkih antikomunističkih postrojbi.
Prema tadašnjem tumačenju, prava su mogla ostvarivati određena skupina talijanskih državljana i osoba koje su bile mobilizirane ili novačene u regularnu talijansku vojsku.
U Mostaru je, međutim, dio zahtjeva već bio obrađen i proslijeđen talijanskim institucijama. Nakon što su se pojavile dvojbe o tumačenju konvencije, postupanje po preostalim zahtjevima privremeno je zaustavljeno.
Unatoč polemikama, zanimanje za talijanske mirovine nastavilo se i tijekom 1989. godine. Prema osvrtu iz 2013., Vjesnik je 5. svibnja 1989. izvijestio o upozorenju jugoslavenskog konzulata u Trstu podnositeljima zahtjeva da ne pokušavaju ubrzavati postupke privatnim vezama.
Priča koja je otvorila pitanja o ratnoj prošlosti
Afera s talijanskim mirovinama u Ljubuškom nije bila samo pitanje novca. U tadašnjem političkom sustavu otvorila je osjetljiva pitanja ratne prošlosti, promjena vojnih pripadnosti i načina na koji su nakon Drugoga svjetskog rata priznavana boračka prava.
Posebno je zanimljivo da su pojedinci, prema tadašnjim novinskim izvješćima, radi ostvarivanja novih mirovinskih prava dostavljali dokumente o svojoj ratnoj službi koji nisu bili u skladu s podacima na temelju kojih su ranije ostvarivali prava u Jugoslaviji.
Gotovo četiri desetljeća poslije, novinski tekstovi iz 1988. predstavljaju zanimljivo svjedočanstvo o jednom manje poznatom poglavlju ljubuške povijesti i načinu na koji se o ratnoj prošlosti govorilo u posljednjim godinama socijalističke Jugoslavije.
Pritom treba razlikovati dokumentirane podatke o broju podnesenih zahtjeva od tadašnjih političkih ocjena i optužbi. Samo podnošenje zahtjeva za talijansku mirovinu ne dokazuje prijevaru, a bez uvida u pojedinačne spise nije moguće utvrditi jesu li pojedini podnositelji imali zakonitu osnovu za ostvarivanje mirovinskih prava.
Izvori: Slobodna Dalmacija, 14. travnja 1988., „Penzije skidaju ratne maske“, Zvonko Pupačić;
