Malo tko u Hrvatskoj nije reagirao na Milanovićevo otkrivanje seksualne sklonosti ministra Habijana u javnosti. Uglavnom su svi i lijevi i desni zgroženi time i osudili su predsjednikovu izjavu. Zanimljivo kako nitko nije postavio pitanje: je li u redu da netko tko je gay bude ministar u Vladi? Možda bi to pitanje bilo sablazno za hrvatsku javnost pa ga nitko nije smio ni postaviti?
Kada se 1994. godine slagala Vlada najozbiljniji kandidat za ministra obrazovanja bio je jedan stručan i obrazovan intelektualac. Međutim, njega je Tuđman u zadnji tren eliminirao jer se doznalo da ima izvanbračno dijete. Tada se to komentiralo da se Tuđman pomalo bojao i Kaptola, ali i reakcije biračkoga tijela.
Mislim da je normalno postaviti pitanje u javnosti: je li u redu da ministar homoseksualac dolazi iz jedne demokršćanske stranke čijih se 80 posto birača deklarira kršćanima. Znamo da kršćanstvo uči da je homoseksualizam grijeh?
Da je to neka lijevo-liberalna stranka ne bi čudilo da su svi ministri gayevi, ali u jednoj konzervativnoj stranci desnog centra to nije za očekivati. Plenković se očito ne boji reakcije ni Kaptola, ni birača. Oni su i tako na svašta navikli od Istanbulske konvencije preko Marakeškog sporazuma. Stoga ih više ni HDZ-ov gay ministar ne može iznenaditi.
Budući da smo se na osnovu mnoštva optužnica osvjedočili o (ne)stručnosti i (ne)kompetentnosti većine ministara u sadašnjoj Vladi logično je i postaviti pitanje po kojem se kriteriju isti biraju. Darko Habijan je pekao novinarski zanat na varaždinskom radiju gdje se očito ispraksirao pa se u medijima osjeća kao kod kuće.
HDZ ga je kao takvog često koristio u medijskim okršajima te je postao poznat i široj javnosti. Iz ne baš HDZ-u sklone varaždinske izborne jedinice je uspio ući u Sabor. On se očito za svoju poziciju sam izborio. Ostaje pitanje je li Plenković prije nego ga je postavio na poziciju ministra znao za njegove sklonosti ili je ta situacija i njega zatekla, te kako će se iz nje izvući? – piše Josip Milić za Braniteljski portal.
