Izvanredni profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i stručnjak za Bliski istok otkriva brojne nepoznate detalje iz svog zanimljivog života te objašnjava odakle njegove simpatije, kao Hrvata katolika, za židovsku religiju i Izrael
Čovjek vrlo zanimljive biografije, Boris Havel (rođen u Sarajevu 1966.) izvanredni je profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. U javnosti je najpoznatiji kao stručnjak za pitanja Bliskog istoka, pristalica izraelske politike te uvjereni konzervativac na čitavom nizu pitanja. No, mnoge biografske crtice koje smo našli o njemu uglavnom započinju s periodom kada je već napunio 40 godina. Što je radio prije nego je postao profesor? Autostopom putovao po Europi i svirao na trgovima Beatlese i Pink Floyde, dok bi navečer spavao u parku. Zatim je izučavao Bibliju, bio čistač u Švedskoj, pa prevoditelj, pa šef tvrtke koja je zapošljavala ili isplaćivala honorare 200 radnika, i to sve prije nego što je upisao ne doktorat, već fakultet. Poslije je diplomirao i doktorirao.
Ujak mu je bio hrvatski nacionalist i disident u komunističkoj Jugoslaviji, a majka jedna od osnivačica HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Havel nam odgovara da na društvenim mrežama nije svadljiv, već ima snažna mišljenja koja voli izložiti kritici. Razgovarali smo o manje poznatim detaljima iz biografije te kako je usvojio stavove koje danas ima.
Svi vas znaju kao sveučilišnog profesora, ali fakultet ste upisali tek s 32 godine. Što ste radili prije toga?
Nakon srednje škole nisam imao puno volje studirati. Svirao sam gitaru, i mislio sam da ću od toga napraviti karijeru. Htio sam vidjeti svijet. No, nismo imali novca, dolazim iz obitelji koja je niža srednja klasa, u najboljem slučaju. Majka je bila pravnica, otac direktor montaže u Hidrogradnji, a s tim prihodima nije se moglo dalje od mora. Zato sam se autostopom, s gitarom preko ramena, zaputio po Europi. Tako sam putovao preko ljeta tri godine, od 1987. do 1989. godine i obišao velik dio Europe. Na istoku sam najdalje došao do Čehoslovačke, otkud mi dolazi pradjed. Pokušao sam ući i u Istočnu Njemačku, ali me nisu pustili jer sam išao pješice, a mislim da je bila potrebna i viza. Na Zapadu sam najdalje bio u Francuskoj, koju sam prokrstario od Pariza do Azurne obale. Prošao sam Njemačku, Austriju, Švicarsku, Luksemburg, sjeverni dio Italije… Došao bih u grad, našao dobar trg, odsvirao nešto iz rock repertoara koji je prikladan za sviranje na cesti – primjerice Beatlese, nekoliko pjesama Pink Floyda, “Let the Sunshine In” iz “Kose” i slično. U to je vrijeme bilo malo uličnih svirača, moglo se lijepo zaraditi, dovoljno za hranu, ali ne i za smještaj. Spavao sam po parkovima, u vreći za spavanje. Tamo nisu vrebale opasnosti, ali sam se često znao upoznati s lokalnom ekipom, lijepo se provesti nekoliko dana, pa onda opet na autocestu. Danas je takvo što nezamislivo.
Prvi posao bio je u rodnoj Bosni i Hercegovini.
U rodnom sam Sarajevu završio srednju elektrotehničku školu. Potom sam počeo raditi kao električar u Hidrogradnji gdje mi je radio otac. Najprije sam radio na hidrocentrali blizu Mostara pa skoro godinu dana na izgradnji brane u Višegradu u istočnoj Bosni. To je bio loše plaćen i težak posao. Većina radnika čekala je red za odlazak u Irak preko Hidrogradnje gdje se za godinu dana moglo zaraditi za Golf. Mene nije privlačio ni Irak ni Golf. Iz Hidrogradnje sam prešao u Elektroprivredu Bosne i Hercegovine, u središnjicu, vrlo blizu roditeljskog stana u Sarajevu. Krajem 1980-ih na jednom ljetnom putovanju autostopom slučajno sam završio u Taizéu, kršćanskoj komuni kod Clunyja u Francuskoj. U kombinaciji sa seminarom koji je velečasni Tomislav Ivančić održao u Sarajevu došao sam do osobne vjere u Isusa. Rođen sam u katoličkoj obitelji, ali u crkvu sam išao uglavnom zbog društva, cura i hrvatstva. Lijepo je bilo otići u crkvu, na primjer na Stup u Sarajevu, gdje je iznad oltara bio hrvatski grb. I još kada smo pjevali “Do nebesa nek se ori (…) kako Hrvat kliče mlad”, srce je bilo puno, ali o duhovnim stvarima nismo puno znali. Nakon Ivančićeva seminara i Taizéa zainteresirao sam se za Krista i počeo čitati Bibliju. To me je promijenilo. Želio sam upoznati Isusa i sadržaj kršćanske vjere, te sam 1990. odlučio otići u biblijsku školu Word of Life u Uppsali u Švedskoj. Tada je to bila jedna od najvećih i najpoznatijih evanđeoskih biblijskih škola ne samo u Europi. Dao sam otkaz na poslu, spremio se, i otišao u Uppsalu, opet autostopom. U Sarajevo se više nisam vratio, osim nakratko.
Mnogi zbog prezimena i onoga čime se bavite misle da ste Židov, ali zapravo kažete da ste Hrvat, i iz hrvatske obitelji.
Mnogi i danas, zbog tema o kojima pišem i govorim, misle da sam Židov. Nisam. Nemam ništa židovsko, osim ljubavi za taj narod. Pradjed i prabaka po tati su iz Češke. Iselili su i došli u krajeve tadašnje Austro-Ugarske, u sjevernu Bosnu. Bili su katolici, pa su se njihovi potomci ženili i udavali za Hrvate. Mamini su dijelom iz Hercegovine, a dijelom iz Kraljeve Sutjeske u središnjoj Bosni. Mama i tata su Hrvati rođeni u Sarajevu, pa je i moj identitet uvijek bio samo hrvatski.
Majka vam je osnivala HDZ u Sarajevu 1990. godine, a ujak je zbog disidentskog rada završio u zatvoru.
Moj ujak, majčin brat, Tomislav Vidović bio je vođa “Mladih Hrvata”, najpoznatije hrvatske nacionalističke nemilitantne, disidentske skupine u Bosni i Hercegovini. Uhićen je 1959. godine i osuđen na 15 godina robije. I mama je bila u zatvoru nekoliko mjeseci, a zatim izbačena sa Sarajevskog sveučilišta, pa je studij prava dovršila u Zagrebu. Ujak je robijao u Sarajevu, Zenici, Nišu. Ostali članovi skupine dobili su manje kazne. Ujak je pušten nakon što je odležao devet godina robije, nedugo nakon što je Aleksandar Ranković pao, u sklopu djelomičnog popuštanja prema političkim zatvorenicima. Zbog svega toga cijelu je obitelj pratila stigma hrvatskih nacionalista. Sestra, godinu dana mlađa, i ja, o svemu tome nismo puno znali, jer su se stariji bojali govoriti. Taj je strah vladao sve do sloma bivše države.
Kakav je ujak bio čovjek nakon devet godina političkog progonstva? Kako ga je zatvor promijenio?
Ujak je bio novinar Oslobođenja. Pisao je, među ostalim, o potrebi čuvanja hrvatskog jezika u BiH, iseljeništvu, koliko se moglo o hrvatskom identitetu… Jedno je vrijeme u Đakovu studirao teologiju. Nakon što su uhitili cijelu njegovu grupu, on je priznao sve što mu se stavljalo na teret, do te mjere da mu je čak i tužitelj govorio: “Vidoviću, zašto to priznajete, kad i mi znamo da vi to niste učinili?” Bio je vrlo neobičan čovjek. Nije bio fizički jak, nije bio prkosan i svadljiv, ali je po pitanju hrvatstva bio neslomljiv. Ja sam rođen 1966., nedugo prije nego što je ujak pušten iz zatvora. Kako su mu među najbližim prijateljima bili Albanci s Kosova, također politički osuđenici koji su mu u zatvoru u nekoliko navrata spasili život, ujak je pod njihovim utjecajem očekivao da će mi, kao počasni član obitelji iz zatvora, on dati ime. Odlučio je da se zovem Domagoj. No moji se, zbog straha, s time nisu suglasili. Otac je osobito bio oprezan. On se zvao Anto i tko zna što je sve proživio zbog imena. Tako su me nazvali Boris. Ujak je zbog toga bio ljut i povrijeđen. Doma imam njegova pisma iz zatvora u kojima piše svojoj majci, mojoj baki, i žali se što su moji roditelji tako postupili. Baka i dida su mu jednom za mene napisali da “jako puno plačem”, a on im je odgovorio: “Nije ni čudno da plače, kad ga zovu krivim imenom.”
Kad je izašao iz zatvora, za dvije i pol godine je, uz rad, završio studij politologije. Poslije je i magistrirao, što su mu jedva dopustili, a spremio je i doktorat, ali mu nisu dali da ga obrani. Sredinom 1980-ih umro je pod vrlo neobičnim okolnostima. Uvijek je postojala sumnja da je ubijen, emigracija je pisala da jest, ali dokaza nije bilo. Majka se u spomen na njega na početku demokratskih promjena uključila u hrvatski nacionalni pokret i bila jedna od osnivačica HDZ-a u Sarajevu. Poslije je obnašala niz dužnosti u HDZ-u te bila zastupnica u parlamentu BiH. Cijeli je rat provela u Sarajevu. Zgrada u kojoj smo živjeli bila je izravno na udaru srpskih topova s Vraca, ali moji nikad nisu napustili dom. Otac je do 1994. bio u HVO-u, u Sarajevu. Ja sam u to vrijeme već odavno živio u inozemstvu. Premda sam rođen s invaliditetom na obje noge te nisam bio ni u vojsci bivše države, muslimani su tijekom rata ipak dolazili po mene i tražili me za novačenje.
Kakve su uspomene na Sarajevo, koliko se taj grad promijenio?
Sarajevo je bilo grad za odrastanje kakav se samo može poželjeti. Tijekom i poslije rata većina iz moje generacije je iselila, Hrvati mahom u Hrvatsku, a ostali kojekud. Danas je Sarajevo grad s malo Sarajlija. Srce me još vuče u rodni šeher i volim obići grad, otići na groblje, vidjeti se s ujnom i nekima od stare ekipe koji još uvijek žive u Sarajevu, ali mi se ne ostaje. Sarajevo mi je danas najdraži grad za doći u njega, i najdraži grad za otići iz njega.
Uskoro nakon vašeg dolaska u Švedsku, izbio je rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Kad sam odlučio otići na jednogodišnji studij Biblije u Uppsali, od Elektroprivrede sam tražio godinu dana neplaćenog, ali su me odbili pa sam dao otkaz. Roditelji, prijatelji i kolege s posla bili su šokirani mojom odlukom. Nisam bio sklon ispadima i čudnim potezima, ali razumijem da se moja odluka da ostavim siguran posao i zaputim u nekakvu biblijsku školu autostopom doimala bizarno. No pokazala se ispravnom. Kad sam odlazio, moji su me pitali: “Tko normalan ostavlja posao u državnoj firmi na dvije tramvajske stanice od kuće kako bi otišao u biblijsku školu u Švedsku?” Dobro pitanje! U to se vrijeme Švedska nije povezivala s biblijskim školama nego sa zabavama s plavušama. Ni meni odlazak iz sigurnosti rodnoga grada u zemlju u kojoj nisam znao ni gdje ću prenoćiti kad stignem nije padao lako, kako su moji mislili. No uvjerenje da je taj potez odraz Božje volje za moj život bila je jača od obzira prema roditeljima i strahova. Otišao sam i nisam požalio. Kada je počeo rat u Sarajevu 1992., prva zgrada koja je uništena do temelja bila je upravo zgrada Elektroprivrede u kojoj sam radio. Nalazila se tik do rijeke Miljacke, preko puta Grbavice, s koje su po gradu pucali Srbi. U zgradi Elektroprivrede navodno je bilo oružje Teritorijalne obrane i Srbi su ga htjeli uništiti. Nakon svih tih događaja, godinama poslije, s više obzira i ozbiljnosti pitali su me: “Kako si ti ono govorio da osjećaš da je to Božji put za tebe? Prepričaj još jednom.”
Ta godina dana izučavanja Biblije i teologije bila mi je neopisivo dragocjena. Predavanja sam slušao na engleskom jeziku, jer tada još nisam znao švedski. Slušao sam predmete među kojima su uvod u Stari i Novi zavjet, o soteriologiji, povijesti Crkve, metodama tumačenja Biblije, te o povijesti i današnjem Izraelu. Jedna od tema koja me otkako sam počeo izučavati Bibliju najviše zanimala odnosila se na Židove. Nisam odrastao u miljeu koji je bio antisemitski, ali nije bilo ni prevelike ljubavi prema Židovima. Kada bi tko prije rata spomenuo Židove, obično se to povezivalo s Mošom Pijade, komunističkim lupežom i ubojicom, a poslije 1990-ih sa Sorošem, isto lupežom. No u Bibliji su Židovi prikazani drukčije, kao Božji narod. Isus je Židov, Marija je Židovka. Živo me zanimalo kako to da, ako je židovstvo korijen kršćanske vjere i ako je moj spasitelj Židov, nemamo dublji osjećaj zahvalnosti i naklonosti prema židovskom narodu? Zanimanje za ta pitanja nije me ostavilo do danas.
Tada ste se u Švedskoj zaposlili u tvrtki za prevođenje, a poslije ste tu kompaniju i preuzeli. Kako je to izgledalo?
Moja prva karijera u Švedskoj bila je čišćenje ureda, trgovina, ordinacija i WC-a. Nakon godinu dana toga posla, već oštećeni kukovi su mi skoro otkazali i morao sam na operacije. Ugradili su mi umjetne kukove, s kojima nisam mogao nastaviti fizički zahtjevan posao. Švedski jezik naučio sam brzo, već 1993. položio sam osnovne tečajeve za strance. Nedugo potom počeo sam raditi kao prevoditelj i brzo sam dolazio do posla. Većina prevoditelja u to su
vrijeme bili Srbi, jer su kroz jugoslavensko veleposlanstvo i beogradske diplomatske kanale godinama držali prevoditeljske poslove u svojim rukama, kako bi nadzirali emigraciju. Mnogi izbjeglice iz BiH, poput muslimana iz istočne Bosne i Hrvata iz sjeverne Bosne, mislili su da će se kad-tad vratiti nazad, i strahovali su od davanja iskaza pred tim prevoditeljima. Mnogi su od njih, primjerice muslimani u Višegradu, Foči i Podrinju, i Hrvati u Banjoj Luci i Posavini, preživjeli grozne strahote o kojima nisu olako pričali. Tražili su da im onaj tko će im prevoditi u postupku traženja azila ne bude Srbin. Švedske vlasti isprva za to nisu imale puno razumijevanja. Priče o prevoditeljima koji rade za Udbu i slično bile su im neshvatljive, ali kako su se vijesti o srpskim zločinima probijale kroz medije, stavovi su se mijenjali. Kad sam tek počeo prevoditi, nisam imao ni licencu, ali sam brzo položio prve ispite. Znanje engleskog bilo mi je neizmjerno korisno. Bez engleskog je bilo nemoguće pronaći pojmove kao što su “štitna žlijezda” ili “pravomoćna presuda” jer hrvatskih rječnika nije bilo. Počeo sam sastavljati rječnik s naglaskom na medicinske i pravne pojmove s kojima sam se susretao u praksi. Taj je rad privukao pozornost švedske javne ustanove Utbildningsradion koja je imala i izdavačku djelatnost. Ponudili su mi da kod njih objavim švedsko-bosanski rječnik, koji je i izašao 1995. Mislim da je to prvi rječnik bosanskog jezika. Poslije sam nastavio raditi na hrvatsko-švedskom rječniku, ali taj posao nisam dovršio. U to sam vrijeme počeo raditi za jednu privatnu prevoditeljsku tvrtku iz Uppsale, a kad ju je vlasnik odlučio prodati, uz neke državne poticaje i kredite, uspio sam je kupiti. Tako sam 1997. postao vlasnik prevoditeljske agencije koja je zapošljavala, u smislu freelancera, oko 200 ljudi za 60 različitih jezika. Iskustvo poslodavca, i to za ljude tako različitih kultura i jezika, jedno je od najdragocjenijih koje sam tako stekao u profesionalnom životu. Tu sam tvrtku s vremenom pretvorio u dioničko društvo Verbus AB, obrt joj je višestruko porastao, i vodio sam je do odlaska u Izrael 2002.
Je li stresnije biti šef velike tvrtke, ili biti profesor, i imati osjećaj da se moraš dobro obrazovati i dobro znati debatirati?
Mislim da ne postoji stresniji posao od rada s ljudima. Pružati kvalitetnu uslugu, nadmetati se s konkurencijom i brinuti se za plaće ljudi bilo je uzbudljivo, zanimljivo, odgovorno i dobro plaćeno, ali i golem teret. Danas se toga ne bih prihvatio ni za kakav novac. Tvrtka je poslovala 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Bilo kad su mogli nazvati iz hitne pomoći, bolnice ili policije, a mi smo kao privatna tvrtka uvijek imali prevoditelja na raspolaganju. Ako bi zimi u 2 u noći nekome hitno zatrebao prevoditelj za arapski, kurdski, perzijski ili somalski jezik, ponekad sam ih osobno vozio i vraćao kući, jer nije bilo javnog prijevoza, a mnogi od njih još nisu bili sigurni voziti auto po snijegu. Sve to tada nisam doživljavao kao stres, nego kao izazov. Zanimljivo, kada sam počeo prevoditi, pojam “stres” u Švedskoj se stalno spominjao, svi su bili pod stresom, a kod nas ta riječ uopće nije bila u uporabi. Isto tako, u Bosni ljudi često kažu “natenane”, u smislu polako, laganini, što je pak neprevedivo na švedski. Neke civilizacijske razlike najprije se uoče u jeziku.
U Izrael ste otišli 2002. godine, i tek ste tamo diplomirali?
Ne, ne, diplomirao sam u Uppsali. Znanje me je privlačilo i sve te godine puno sam čitao, ali sam preddiplomski studij uspio upisati tek 1998. U isto sam vrijeme vodio tvrtku i studirao. Razina motivacije i energije u tim je godinama bila enormna. Do odlaska u Izrael završio sam dva, odnosno tri preddiplomska studija – međunarodne odnose i povijest, a u na Sveučilištu u Zagrebu mi je nostrifikacijom priznata još i slavistika. Diplome su mi s podružnice američkoga kršćanskog sveučilišta Oral Roberts University, ali sam još studirao i na sveučilištu u Uppsali, a nešto ECTS bodova stekao sam na sveučilištu u Stockholmu, polaganjem državnog
ispita za prevoditelja.
Cijelo vrijeme mi je Hrvatska bila na pameti. Osvanula je hrvatska neovisnost zbog koje su moji bili po zatvorima, a ja sam živio u Švedskoj. Do 2002. sam stvorio uvjete za povratak, izgradio mjesto za život i stekao zanimanje te sam planirao selidbu. Negdje u isto vrijeme podnio sam zahtjev za stipendijom na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Na temelju visokog prosjeka ocjena, ali poprilično neočekivano, dobio sam stipendiju za magisterij u Jeruzalemu, koji s nastavom hebrejskog jezika traje tri godine. Nisam mogao odoljeti. Na jesen 2002. umjesto u Zagreb otišao sam u Jeruzalem. Magistrirao sam 2005. komparativnu religiju cum laude i potom se doselio u Hrvatsku.
Kako je bilo u Izraelu tih godina?
Teško opisivo. Iz mirne, krotke, gotovo uspavane zemlje, Švedske prije migrantskog vala i susljednog nasilja, u kojoj se stanovi ne zaključavaju, u kojoj nitko ne trubi i ne viče na cesti, dolazim u svijet koji je bučniji, intenzivniji, više divlji nego Balkan. Bilo je to vrijeme Druge intifade, kad su Izrael potresali teroristički napadi. Krajem ljeta 2002. u jednome od njih ubijeno je devetero, a ranjeno više od osamdeset studenata i osoblja u kantini uz Rothberg International School, gdje sam primljen na studij. Jednom sam u autobusu došao na raskršće s ulicom Jaffa netom nakon što je eksplodirao autobus. Zbog tih je napada vladalo ozračje napetosti i opreza. Kada bi tko ušao u kafić ili autobus, svi smo najprije gledali nosi li kakvu torbu ili ruksak, i kako izgleda. Ako se osoba doimala opasnom, ljudi bi izišli, policija u civilu tražila bi dokumente i pretresala ga. I mene su puno puta legitimirali zbog izgleda, vidjelo se da nisam lokalni. Izraelci su cijenili strance koji su im iskazivali podršku i razumijevanje, a život u Jeruzalemu usred tog kaosa bio je jasan čin podrške. Volio sam se družiti s izraelskim Židovima, ali i Arapima. Često sam išao u arapski dio grada, a kadgod i
dalje, na “okupirana područja” jer je subotom skoro sve u židovskom dijelu Jeruzalema bilo zatvoreno, uključujući restorane. Nosio sam lančić s križem, pa su i jedni i drugi osjećali da sam na njihovoj strani.
Na fakultetu sam, uz povijesne i politološke predmete, izučavao i politički islam. Iz tih predavanja postalo mi je jasnije koliko je velika uloga iracionalnog vjerskog čimbenika u arapskoj muslimanskoj mržnji prema Židovima. Postao sam zagovornik političkog realizma. Tada sam razumio i logiku židovskog naseljavanja područja koja se danas nazivaju okupiranima, u Judeji, Samariji i, u to vrijeme, pojasu Gaze. Kada je premijer Ariel Sharon najavio izraelsko povlačenje iz pojasa Gaze, Židovi koji su ondje živjeli pokrenuli su prosvjede. Nekoliko puta sam bio u Gazi na tim prosvjedima. Srce mi je bilo uz te ljude, kojima je prijetilo istjerivanje iz domova samo zato što su Židovi, ali nije bilo udaljeno ni od Arapa Palestinaca. Razumijem i da je grozno živjeti pod okupacijom.
Tada ste se vratili u Hrvatsku?
Vratio sam se čim sam priveo kraju studij. U Zagreb sam se doselio početkom 2005. i počeo tražiti posao. E-poštom sam poslao upit i na adrese tri ministarstva. Glavna tajnica tadašnjeg Ministarstva europskih integracija Vera Varga, odmah me pozvala na razgovor, i rekla mi da je htjela vidjeti kako izgleda čovjek koji govori hebrejski, švedski i engleski, a nezaposlen je. Dobio sam posao, i sljedećih sedam godina radio na prevođenju pravne stečevine Europske unije na hrvatski. Moja je hrvatska karijera tako krenula bez ikakvih veza ili poznanstava, i danas me živcira kad čujem kako se to Hrvatskoj ne može. Doktorirao sam na Fakultetu političkih znanosti 2012. Nekoliko godina nakon toga poželio sam opet promijeniti karijeru i zaposliti se na tom fakultetu. Nekoliko godina sam se javljao na natječaje, i napokon 2016. zaposlen sam kao docent, opet bez veza i poznanstava, na temelju onoga što sam proizveo znanstveno. Svašta se u Hrvatskoj može.
Konzervativac ste, i aktivni na društvenim mrežama. Bilo je nekih kritika vašeg angažmana na društvenim mrežama. Imate li osjećaj da ste tamo previše ratoborni? Bošnjački su vam mediji zamjerili usporedbe Hamasa i Armije BiH.
Nisam svadljiv, ali o nekim temama imam snažna mišljenja, i ne bojim ih se izreći. Također sam voljan izložiti svoja mišljenja kritici. U vrijeme komunizma nije se smjelo izreći mišljenje, ako nije u skladu sa službenim. I danas je lako pokleknuti pred strahom od kritike većine, ili bolje, percipirane većine. Moj svjetonazor je konzervativan, i ključne vrijednosti do kojih držim su kršćanska vjera i etika, obitelj i hrvatska domovina. S druge strane, naučio sam, osobito u Švedskoj, saslušati svačiji argument. Iza većine onih koji se obrušavaju na moje objave na društvenim mrežama su anonimni profili, i na te kritike ne odgovaram. Tu i tamo uđem u polemiku sa stvarnom osobom, ako je polemika smirena i pristojna.
Možemo se preseliti na temu rata u Izraelu. Ljudi općenito s pravom misle da ste skloni Izraelu. Prema službenim podacima koje iznosi ministarstvo zdravstva u Gazi, koje je pod kontrolom Hamasa, broj mrtvih u Pojasu Gaze prešao je 40 tisuća. Postoje prilično ozbiljne optužbe da se radi o izraelskom ratnom zločinu. Što mislite o tim kvalifikacijama?
Mogli bismo napraviti novi intervju samo o toj temi. Uvodno, držim da je vrhovna vrijednost ljudski život. U tom su kontekstu moje simpatije na strani Izraelaca. Židovski narod prošao je najgore tragedije čitave ljudske povijesti. I mi Hrvati znamo što znači masovno stradavanje, od Vukovara i Škabrnje u Domovinskom ratu, pa do Bleiburga nakon prošlog rata, i to nikad nećemo zaboraviti. Nemojmo komparirati patnje različitih skupina, jer je to bezobrazno i nedolično. No kroz izučavanje povijesti i religije shvatio sam da je antisemitizam neopisivo, gotovo metafizičko zlo. Nemoguće je objasniti zašto je ubijeno skoro šest milijuna Židova u Drugom svjetskom ratu. Oni su ubijeni zbog iracionalne, rasističke mržnje. Židovi su spas od antisemitizma pronašli povratkom u svoju pradomovinu. U toj zemlji živjeli su Arapi, pa je to i njihova domovina. Izraelsko-palestinski sukob je djelomice složen sukob prava s pravom. Naučio sam, vidio i svjedočio da je izraelska strana voljna napraviti goleme ustupke i dogovoriti se kako bi se izbjeglo stradavanje ljudi. Koja strana to nije voljna? Radikalna islamistička koju u Gazi predvodi Hamas. S njome se nemoguće išta dogovoriti, jer je njezin cilj uništenje Države Izrael i židovskog naroda, čemu smo svjedočili 7. listopada. Hamas je zlo koje se ne može suzbiti popuštanjem i kompromisima. Jedino što Izrael može učiniti kako bi zaštitio živote svojih građana je vojno ga poraziti. Izrael u Gazi nije u sukobu s Palestincima, nego s radikalnim islamističkim džihadističkim pokretom. Nažalost, uvijek u ratu stradavaju i nedužni. Podacima o poginulima koje dobivate od Al Jazeere, koja je glasnogovornica Hamasova ministarstva zdravstva, ne treba vjerovati. Prema izraelskim procjenama, dosad je u ratu u Gazi ubijeno 17 tisuća terorista. Čak i ako prihvatimo da je 40 tisuća ubijenih sveukupno, što u ovom trenutku ne možemo provjeriti, skoro polovica su džihadisti Hamasa. Omjer ubijenih džihadista i civila je otprilike 1:1,5 i nezabilježen je u povijesti urbanog ratovanja. Primjerice, u američko-japanskoj bitki za Manilu 1945. omjer ubijenih bio je 1:6, u bitki za Mosul oko 1:2,5. Odgovornost za stradavanje palestinskih civila poglavito je na strani Hamasa, a ne Izraela. Jasno da Izrael ne treba idealizirati te da i Izraelci čine nepravde prema Palestincima, što dakako ne podržavam. Ali Izrael je strana koja želi dogovor i spremna je na ustupke, pa i teške, kakvo je primjerice bilo povlačenje iz Gaze 2005. Hamas je na to povlačenje uzvratio raketama i terorom.
Uskoro idete opet u Izrael. Što mislite da ćete tamo vidjeti?
U državi nema puno turista, nema niza uobičajenih aktivnosti, Izraelci su još u šoku nakon terorističkog napada 7. listopada. Izrael je pod prijetnjom ne samo Hamasa nego danas još i više Hezbollaha koji ima vrlo sofisticirane rakete kojima može gađati svaki dio Izraela. Izraelci se pokušavaju nositi s time, najbolje što znaju. Na mjestima gdje se može, ljudi idu na posao, na fakultet, u školu.
I moj je odlazak vezan za događaj planiran za rujan na Hebrejskom sveučilištu. No ima dijelova zemlje gdje ništa nije kao prije. S pograničnih područja prema Libanonu iseljeno je 80.000 Izraelaca, iz okolice pojasa Gaze na tisuće. Takvo stanje ne može vječno trajati. Izrael balansira između ugađanja SAD-u kroz pregovaranje s terorističkim skupinama, i vojnog privođenja sukoba kraju, što nije lako. Svatko normalan želi kraj rata, pa da zajedno pjevamo “Give Peace a Chance”. Ali stvarnost je grublja od želja. Usto iza Hamasa i Hezbollaha stoji teheranski režim, koji je na korak od proizvodnje nuklearnog oružja. Ovo je vrijeme možda najvećih izazova od osnutka židovske države.
Kako je po vama podijeljeno hrvatsko društvo na pitanju Bliskog istoka?
Mislim da Hrvati nisu osobito podijeljeni oko bliskoistočnog sukoba. On se ne doživljava kao životno važna tema, za razliku od ruske agresije na Ukrajinu. Rijetke su i dublje, ozbiljnije analize tamošnjih zbivanja u našim medijima. Ali među Hrvatima nema ni antiizraelskih prosvjeda, pozivi na priznanje Palestine, što bi bila nagrada terorizmu, marginalni su, a antisemitizam nije u porastu kao u nekim drugim europskim zemljama. Službena državna politika je odgovorna, uglavnom blago sklona Izraelu, što vjerojatno odražava stav većine Hrvata.
