Autostopiranje je nekad bilo simbol slobode, mladosti i spontanih susreta, a danas ga sve rjeđe viđamo uz ceste. Je li riječ o zaboravljenoj navici ili samo prilagodbi novom vremenu? Denis Pavela iz Udruge sigurnost u prometu, otvoreno govori o promjenama, nostalgiji, ali i pravilima koja mnogi zaboravljaju.
“Povezano za autostopiranje mogu reći da je to nekako danas raritet. Pripada prošlosti, nažalost, kao i sve u društvu – preuzele su to društvene mreže”, ističe Pavela.
Danas, umjesto podignutog palca uz cestu, sve češće koristimo digitalne platforme.
“Danas umjesto lijepih autostoperica i autostopera (mada se meni više sviđaju autostoperice) imamo BlaBlaCar i razne druge internetske platforme koje su to preuzele”, kaže kroz blagi humor, ali i dozu nostalgije.
Ipak, smatra da se time gubi dio onoga što je autostop činilo posebnim: “Nažalost, gubimo to nešto što nas je veselilo. Ne smijemo zaboraviti da su se prilikom autostopiranja rađala nova prijateljstva, nove ljubavi. Danas toga ima sve manje i manje.”
Ljubavi na cesti – nekad i danas
I dok su nekada susreti na cesti često završavali dugotrajnim poznanstvima, pa i romantičnim pričama, Pavela priznaje da ni moderna vremena nisu potpuno lišena takvih trenutaka.
“Ono što me veseli je da je moj prijatelj putem BlaBla aplikacije nedavno upoznao jednu dragu seniorinu i strašno se zaljubio”, otkriva.
Dodaje kako možda i nove tehnologije ipak nose sličan potencijal: “Možda i kroz taj BlaBlaCar nastaju nove ljubavi, kao što je to bilo u moje i vaše vrijeme kada smo autostopirali i upoznavali nove prijatelje i ljubavi.”
Nekad svakodnevica, danas rijetkost
Autostopiranje je, podsjeća Pavela, nekada bilo i praktična potreba, posebno za one koji su živjeli izvan gradskih središta.
“Ne smijemo zaboraviti da smo prije, mi koji smo živjeli na predgrađima gradova, često stopirali i išli u školu. Ali, nažalost, ta vremena su iza nas.”
Danas je takva praksa gotovo nestala, a sigurnosni i zakonski aspekti postali su važniji nego ikad.
Autostopiranje nije zabranjeno, ali postoje jasna pravila.
“Moramo reći da se ne smije autostopirati na kolniku, zaustavnoj traci, na autocestama, na brzim cestama, mostovima, tunelima i nepreglednim zavojima jer je to zabranjeno i opasno”, upozorava Pavela.
S druge strane, postoje mjesta gdje je stopiranje dopušteno: “Dopušteno je na benzinskim postajama, na parkiralištima uz cestu, na sporednim ulicama ili na proširenjima gdje ne ometamo promet.”
Zašto je to važno? Jer nepridržavanje pravila ima posljedice.
“Zato što je to kažnjivo. Kazna je predviđena u iznosu od 30 eura.”
Sigurnost prije svega
Poseban naglasak stavlja na sigurnost pješaka, osobito u uvjetima smanjene vidljivosti.
“Često vidimo pješake koji autostopiraju u mraku i budu nevidljivi, čime ugrožavaju i sebe i sigurnost svih drugih sudionika u prometu.”
Zakon je i tu jasan: “U slučaju slabe preglednosti pješak mora biti označen, najčešće fluorescentnim prslukom.”
Dodaje i osnovno pravilo kretanja: “Pješak se mora kretati površinom prikladnom za kretanje pješaka i ne smije ometati promet.”
Nostalgija koja ne blijedi
Unatoč svemu, Pavela priznaje da autostopiranje nosi posebnu emociju koju je teško zamijeniti.
“To su bila neka lijepa vremena. Stopiralo se na putu do škole i od škole do doma, pogotovo mi koji smo živjeli u predgrađima velikih gradova, a pritom su se stvarala nova prijateljstva i nove ljubavi.”
Danas toga ima sve manje, ali uspomene ostaju.
Autostopiranje možda više nije svakodnevica kakva je nekad bila, ali njegova priča još nije završena. Između nostalgije i modernih rješenja poput aplikacija, ostaje podsjetnik na vrijeme kada su putovanja bila spontanija, a susreti neočekivaniji.
“Autostopiranje zahtijeva odgovornost”, zaključuje Denis Pavela. “Može se prakticirati, ali samo ondje gdje je dopušteno i gdje se ne ugrožava sigurnost cestovnog prometa.”
Možda danas rjeđe podižemo palac uz cestu — ali želja za kretanjem, upoznavanjem i pričama koje nastaju putem i dalje je ista.
