Dalmaciji Danas javio se zgroženi čitatelj koji tvrdi da je njegova obitelj, nakon neugodnog iskustva na području plaže Velika Duba u Živogošću, bila prisiljena napustiti plažu. Kako nam je ispričao, sve je počelo zbog parkinga, a završilo suzama, strahom i odlaskom obitelji s četvero djece, među kojima je bila i beba od devet mjeseci.
“Godinama dolazimo, uvijek platimo parking i sjednemo u kafić”
Čitatelj se javio želeći, kako kaže, upozoriti javnost na iskustvo koje su doživjeli na lokaciji Velika Duba u Živogošću. Kaže da njegova obitelj godinama ljetuje u Živogošću te da gotovo svake godine odlaze na plažu Velika Duba. “More je prekrasno, priroda još ljepša, a upravo zato ovo što smo ove godine doživjeli želimo podijeliti s drugima”, ispričao je za Dalmaciju Danas.
Naglašava da im nikada nije bio problem platiti parking. “Godinama smo dolazili automobilom, parkirali, platili parking i nastavili na plažu. Nakon kupanja bismo redovito sjeli u obližnji kafić, popili kavu ili pivo, djeca bi pojela sladoled i dan bismo završili zadovoljni. Nije nam problem platiti parking niti bilo koju uslugu koju koristimo”, govori čitatelj.
Supruga ga iskrcala s djecom pa otišla u Makarsku
Ove godine, tvrdi, situacija je bila potpuno drugačija. Supruga ga je, kaže, zbog poslovnih obveza morala odvesti do plaže, iskrcati njega i njihovo troje djece, među kojima je najmlađe imalo samo devet mjeseci, a potom je otišla automobilom prema Makarskoj. “Trebala se vratiti za dva-tri sata. Iskrcali smo stvari, pozdravili se, a ona je otišla automobilom”, kaže. U tom trenutku, prema njegovim riječima, prišao im je zaposlenik parkinga i zatražio naplatu. “Ljubazno sam mu objasnio da automobila više nema jer je supruga otišla poslovno te da će se vratiti za nekoliko sati. Rekao sam da ću parking, naravno, platiti čim se vrati, kao što sam uvijek radio. Odgovor je bio da oni to ne dopuštaju”, tvrdi čitatelj.
“To je moja zemlja i ja određujem pravila”
Kako je dalje ispričao, s bebom u naručju i dvoje male djece iza sebe nije htio ulaziti u raspravu na vrućini, pa je krenuo prema plaži. No tada je, tvrdi, iz kafića izašao vlasnik i ponovno ga zaustavio.
“Objašnjavao je kako ne može dopustiti da ljudi dođu, iskrcaju stvari pa automobil parkiraju negdje drugdje. Pokušao sam mirno objasniti da smo dugogodišnji gosti, da uvijek platimo parking, da ćemo ga i ovaj put platiti čim se supruga vrati te da nam uskoro dolaze sestra sa suprugom i kćeri i da ćemo svi zajedno sjesti u njegov kafić na piće i sladoled”, govori. No, kako tvrdi, razgovor se stalno vraćao na parking.
“U jednom trenutku pitao sam ga: ‘Pa dobro, ako netko parkira negdje drugdje, zar vam takvi ljudi svejedno ne dođu u kafić? Popiju kavu, pivo, pojedu hamburger ili sladoled i ostave vam novac?’ Odgovor je bio vrlo kratak – da je to njegova zemlja i da on određuje pravila”, ispričao je.
Čitatelj kaže da je tada stekao dojam da nije problem samo u parkingu.
“Kao da nije dovoljno da gost dođe, sjedne u kafić i potroši novac. Ako želi doći do plaže tim putem, mora platiti i parking. Bez iznimke”, kaže. Prema njegovim riječima, pravi šok uslijedio je otprilike pola sata kasnije, kada su na plažu stigle njegova sestra i njezina dvanaestogodišnja kći.
“Došle su pješice kroz plićak, obje uplakane. Rekle su mi da je nakon rasprave oko automobila muškarac krenuo prema njima vičući. Sestra tvrdi da im je, dok su se udaljavale, vikao trčeći u njihovom pravcu: ‘Mrš, stoko! Miči se s moje zemlje!’”, tvrdi čitatelj.
Kaže da je njegova nećakinja bila u šoku, a sestra se tresla od straha.
“Teško mi je opisati kako je izgledalo gledati dijete koje je nekoliko minuta ranije došlo na more okupati se, a sada plače zbog načina na koji su se prema njima odnosili”, dodaje.
“Otišli smo kao da bježimo od nekoga”
Nakon toga, kaže, više nije razmišljao ni o parkingu ni o tome tko je u pravu. Pokupili su djecu i stvari te odmah napustili plažu. “Moj zet čekao nas je automobilom na cesti, dok smo mi s troje djece i svim stvarima pješice hodali prema njemu. Budući da nas nije mogao sve odvesti odjednom, vozio nas je u dvije ture”, kaže.
Tvrdi i da su isti ljudi više puta prolazili automobilom pokraj njih.
“Očito su provjeravali odlazimo li. Istodobno su vikali mom zetu da se makne i ode. Slika koju neću zaboraviti bila je moja sestra i njezina dvanaestogodišnja kći, još uvijek u suzama, troje male djece, uključujući bebu od devet mjeseci, i svi mi koji smo samo željeli miran dan na moru. Umjesto toga, odlazili smo kao da bježimo od nekoga”, ispričao je čitatelj. Dan su, kaže, nastavili u Drveniku. “Tamo smo uredno platili parking, sjeli na kavu, djeca su pojela sladoled i barem smo pokušali zaboraviti neugodno iskustvo”, govori.
“Ovo ne govorim zato što mi je problem platiti parking”
Čitatelj posebno naglašava da njegov motiv nije izbjegavanje plaćanja parkinga. “Ovo ne govorim zato što mi je problem platiti parking. Platit ću ga gdje god treba i koliko god treba. Ne govorim ni zato što osporavam bilo čije vlasništvo nad zemljištem. Govorim zbog načina. Zbog toga što se obitelji s malom djecom ne bi smjelo dočekivati vikom, vrijeđanjem i zastrašivanjem. Zbog toga što nitko ne bi trebao otići s hrvatske plaže u suzama”, poručuje.
Dodaje kako ne ulazi u imovinsko-pravne odnose niti tvrdi čija je koja parcela, nego svjedoči o onome što su, kako kaže, osobno doživjeli. “Ovu priču dijelim kako bi ljudi znali što mogu očekivati i sami odlučili žele li ondje provesti svoj odmor. Hrvatska obala pripada svima nama. Privatno vlasništvo treba poštovati, ali jednako tako vjerujem da gostoprimstvo, pristojnost i malo ljudskosti vrijede više od bilo kojeg parkirnog mjesta”, kaže.
Na kraju poručuje da se više ne planiraju vratiti. “Da je bilo samo malo razumijevanja, mi bismo i ove godine platili parking, popili kavu, pojeli sladoled i vratili se ponovno, kao što smo to činili godinama. Ovako se više nikada nećemo vratiti. A ovu priču dijelimo kako nitko drugi, pogotovo obitelji s djecom i strani turisti, ne bi doživjeli ono što smo mi doživjeli toga dana”, zaključuje čitatelj.
U svakom slučaju, u zemlji koja živi od turizma ovakve bi se situacije trebale izbjegavati pod svaku cijenu. Privatno vlasništvo i naplata parkinga mogu se i moraju poštovati, ali način komunikacije prema gostima, posebno prema obiteljima s malom djecom, mora biti profesionalan, smiren i ljudski.
Nema kartičnog plaćanja
Dodatno se nameće i pitanje poslovne prakse. Na istaknutim oznakama na lokaciji vidljivo je da se parking plaća isključivo gotovinom, što je danas za brojne domaće i strane goste dodatna poteškoća. U vremenu kada je kartično plaćanje postalo standard u svakodnevnom prometu, posebno u turizmu, inzistiranje isključivo na gotovini ostavlja dojam zastarjelog i neprofesionalnog poslovanja.
Prema podacima HNB-a, na kraju 2024. godine u Hrvatskoj je bilo evidentirano više od 8,7 milijuna platnih kartica, a 93,4 posto populacije imalo je barem jednu platnu karticu. HNB navodi i da je u 2024. izvršeno 644,32 milijuna nacionalnih kartičnih transakcija za kupnju robe i usluga, ukupne vrijednosti 17,92 milijarde eura, što jasno pokazuje koliko je kartično plaćanje postalo dio svakodnevnih navika građana. Sličan trend vidljiv je i na razini eurozone. Europska središnja banka navodi da potrošači sve češće koriste digitalna plaćanja, da su kartice vrijednosno najvažniji pojedinačni instrument plaćanja na prodajnim mjestima te da 55 posto potrošača u trgovinama preferira kartice i druga bezgotovinska plaćanja.
Upravo zato ovakvi primjeri ne šalju dobru sliku o turizmu. Gostoprimstvo se ne mjeri samo cijenom parkinga, nego i načinom na koji se gosta dočekuje. A ako obitelj s djecom s plaže odlazi u suzama, teško je govoriti o usluzi koja je na razini turizma kakav Hrvatska želi i treba imati, piše Dalmacija Danas.
Foto:ilustracija
