Jure Miloš iz Gruda jedan je od najmlađih etnoglazbenika u Bosni i Hercegovini, koji se već godinama ističe svojim radom na očuvanju i promicanju tradicijske glazbene baštine. Posebno je angažiran kao predavač Škole gange, gdje s velikim entuzijazmom, stručnošću i osobnom predanošću prenosi znanje novim generacijama.
Naime, pokretač Škole gange je Udruga kralj Tomislav iz Zagreba, a snažan poticaj za njezino pokretanje dao je sveučilišni profesor Kristijan Sedak, uz podršku Hercegovaca koji su prepoznali važnost očuvanja ove tradicije. Upravo u tom okruženju i uz tu podršku, Miloš je dobio dodatni poticaj da se aktivno uključi u rad Škole gange i njezino razvijanje.
U razgovoru za Dnevni list, Miloš govori o tome kako izgleda rad u Školi gange, što ganga predstavlja u kulturnom i društvenom smislu, ali i zašto smatra da je njezino očuvanje ključno za opstanak i prepoznatljivost kulturnog identiteta jednog naroda.
Prenošenje s koljena na koljeno
„Školu gange malo je nezgodno dijeliti po generacijama, s obzirom na to da se kod svih, osim onih koje su već slušale teoriju, obrađuju teorijski sadržaji vezani uz povijesni razvoj gange i njezine teritorijalne podjele, njezine osnovne podjele, kao i podjele prema vrstama te terminologija koja se koristi u stručnom etnomuzikološkom kontekstu. Polaznicima su na raspolaganju teorijski dio i slušaonica, kao i praktični dio, odnosno pjevanje. Primjerice, imali smo polaznike koji su već slušali teoriju, pa smo se tada bavili samo pjevanjem. Polaznici su vrlo aktivni i, bez velike medijske pompe, uvijek se okupi dostatan broj njih što me uvijek raduje“, objašnjava Miloš.
Govoreći o važnosti aktivnog učenja i izvođenja gange, naglašava da se tradicija ne može očuvati samo slušanjem.
„Ganga je identitet naroda s ovih područja gdje se kao takva pjeva. Zar ima većeg arhivara ako generacije aktivno uče i izvode gangu te je prenose s generacije na generaciju? To je najveći arhivar kojeg ganga može imati. Sve druge zaštite joj dobro dođu, ali najbitniji arhivar i čuvar je prenošenje s koljena na koljeno, odnosno baštinjenje u živućem obliku. Ako gledamo područja gdje se ganga pjeva, a ona pripada dinarskom arealu, sekunda je njezin glavni zaštitni znak. Kako je pokojni akademik Cvjetko Rihtman podijelio pjevanja u Bosni i Hercegovini na starija i novija, ta starija, u koja spada i ganga, imaju kao glavni zaštitni znak upravo pjevanje na sekundu. Ganga je kao takva najzahtjevnija u izvedbenom smislu“, ističe Miloš.
Približiti staru tradiciju mladima
Dodaje kako je upravo u toj posebnosti njezina snaga.
„Jedinstvena je po načinu i stilu pjevanja u odnosu na stilove koji obitavaju na prostoru Hercegovine, a svaki tradicijski oblik je jedinstven i drugačiji od drugoga, tako da i ganga ima svoje jedinstvene čari. Objektivno, ganga je jedna od starih tradicija koja je razvila velik broj melodijskih oblika i zbog toga je postala prepoznatljiva.“
Govoreći o poučavanju, naš sugovornik ističe da je najveći izazov približiti staru tradiciju mladima koji je ne žive svakodnevno.
„Svakako da ovakve škole doprinose identitetu hercegovačkog kraja. Izazovi poučavanja su u tome da tradicijske oblike, makar u uopćenom smislu, morate prenijeti generaciji koja tradiciju ne živi, a osobito je težak izazov prenošenja starijih tradicijskih oblika u odnosu na nove ili možda „suvremene”. Mladi često nisu imali priliku čuti to u svom okruženju jer se vremena mijenjaju, pa je izazov prenijeti im i usaditi taj oblik kako bi ga prihvatili i zavoljeli. U tim izazovima je i velika zanimljivost, koja daje vjetar u leđa, da se u suvremeno vrijeme prenese nešto iz stare tradicije. S obzirom na današnje vrijeme, kada tradicija nije dio svakodnevice, ovakve edukacije su važne kako bi se taj oblik uopće čuo, naslijedio, naučio i u konačnici prenosio. Jer što je narod bez kulture? Onaj narod koji nema svoj identitet. Dakle, kultura uvelike određuje identitet jednog naroda“, naglašava Miloš.
Njegova osobna priča s gangom počela je, pak, vrlo rano.
„Kao mali sam sa svojim bratom Damirom pjevao gangu, a najviše nas je podržavao majčin stric pok. Vinko Alpeza Vencel, zvani Doz. Kao djeca smo s njim pjevali i jednostavno sam bio u tom okruženju. I djed po majčinoj, ali i očevoj strani, kao i tetke po očevoj strani, uključujući i djedove sestre, bili su povezani s gangom. Gangu smo od malena imali u uhu i, jednostavno, kada se čovjek od malena zaljubi u određeni vid kulture, u njoj i ostaje i to je nešto što čovjeka od najranije dobi fascinira. S vremenom, što sam više istraživao, sve me je više tradicija privlačila. Ne samo u pjevačkom smislu, nego i u sviračkom, kroz sviranje tradicijskih glazbala, ali i općenito kroz običaje, nošnje, plesove i sve što je vezano uz tradiciju“, govori ovaj vrsni etnomuzikolog.
Podrška institucija
Veliku ulogu u očuvanju tradicije, smatra, imaju institucije i udruge.
„Bez podrške institucija i posredovanja udruga koje se prijavljuju na natječaje ne bi bilo moguće održavati ovakve oblike javnog prikazivanja tradicije. U novije vrijeme to više nije dostupno kao nekada, jer se danas moraju unajmljivati različiti prostori i osigurati tehnologija koja pomaže u kvalitetnijem izučavanju, kao i pokriti ostali troškovi same edukacije, stoga je podrška institucija iznimno važna i to je ono što će uvelike odrediti očuvanje tradicije u budućnosti. Projekti su ključni za očuvanje tradicije u živućem obliku kako bi ona nastavila živjeti kroz edukacijski proces“, ističe Miloš, dodajući kako je Škola gange već odavno prešla lokalne okvire.
Prva je održana u Zagrebu, druga u Offenbachu, zatim treća ponovno u Zagrebu, a potom su počele škole na području Hercegovine, odnosno Županije Zapadnohercegovačke. Prije nekoliko dana održana je i 13. Škola gange u Stuttgartu. Razvija se izvan Hercegovine, odnosno gdje god žive ljudi s područja gdje se ganga pjeva(la).
U nastavku razgovora Miloš nam otkriva kako u slobodno vrijeme ne ostaje isključivo u jednom glazbenom svijetu.
„Rado slušam duhovnu glazbu koja me ispunjava. Čovjek koji se profesionalno bavi glazbom mora slušati i neke druge žanrove, da vidi gdje se događaju promjene i zapravo gdje su sve sličnosti i povezanosti ili različitosti. Ako nešto sustavnije istražujemo, moramo pratiti različite žanrove“, pojasnio je.
Voli svoje, poštuj tuđe
Za kraj je poslao poruku mladima koja sažima cijelu njegovu misiju.
„Kada mladima date kvalitetnu edukaciju i uputite ih na bitne stvari, oni primjećuju pojave i fenomene u našoj kulturi, a prema kojima, čak i ako ih ne slušamo ili proučavamo, moramo imati poštovanje. To je identitet našeg naroda koji je obilježio godine života njihovih predaka. Prema tradiciji se treba odnositi s poštovanjem jer je to dio našeg identiteta, a ne nešto čega se treba stidjeti. Manje sredine često imaju osjećaj manje vrijednosti, pa misle da je ono što dolazi od drugih jače i prihvatljivije. Međutim, mi moramo biti čuvari svoga, a poštovati tuđe. Moja je poruka jasna – narod bez kulture je narod bez identiteta. Moramo biti nositelji svoga identiteta i svoje kulture kako bismo ostavili neizbrisive tragove, sve ono što nas čini pripadnicima određenog naroda, ali i poštovati drugoga i drugačijega u smislu kvalitetnog suživota“, zaključio je Miloš.
Piše: Antonela Marinović Musa / Dnevni list
