Postoji puno gradova koje Pamtim po ljudima, a Posebno mi je drago što igramo u Splitu Predsjednike& Ca nakon toliko odigranih predstava.
Split je grad u kojem sam često, grad u kojem smo puno snimali, a samo nekoliko km preko granice je mjesto koje zovem bajkom na rijeci, a zove se Ljubuški. Slapovi koji se prelijevaju, pećine i hladni Trebižat nosi najljepša sjećanja mog djetinjstva. Nosi prve simpatije, prijateljstva, druženja, kupanja na rijeci na kojoj sam provodila svako ljeto.
I danas Pamtim miris vatre iz toplog bakinog šporeta, jutarnje slane i pivca koji me budi ujutro…sjetim se prve zadaće i moje učiteljice u Osnovnoj školi Marka Marulića Ane Grbavac i predivnih kompleta i narančastog šala oko vrata u kojima nam je objašnjavala pisana slova. Sjetim se Josipe Alilovic koja je uvijek bila bolja u matematici, a ja sa slovima, sjetim se Josipe Primorac, Šimuna, Antonele…
Trčali smo tim poljima kao djeca i skakali u Trebižat sa svih mogućuh improviziranih ljuljački sretnog djetinjstva od Koćuše do Kravice, prelijevala su se moja ljeta puna smijeha i dječije radosti. Ljubuški je često moja inspiracija u trenucima raznih pustinja života koje dođu i prođu. Drenjine i kupine koje smo nizali na slamku pokraj puta a navečer uz vatru pekli kukuruze dok nismo odigrali još jedne karte na starom ručniku na ledini jaza. Plivali smo Trebižatom i on danas pliva našim životima neprestano.
Odrastati uz Trebižat pored kojeg sam se budila svako jutro, posebno u ratnim godinama nauči čovjeka kako ostati uvijek snažan. Pored rijeke sam imala male predstave često, pisala pjesme otvorila prve knjige….Trebižat je utjecao na mene, odgojio me na poseban način i napravio uvertiru za povratak u Mostar, kasnije Zagreb.
Predsjednici i Ca u Kulturnom centru preko puta moje osnovne škole koju sam pohađala dvije godine, biti će to pozornica na kojoj će mi srce zakucati nešto brže i unijeti novu radost u rijeci mog života.
