Da je projekt realiziran, Ljubuški bi početkom 20. stoljeća postao jedno od najvećih industrijskih središta u Bosni i Hercegovini. Umjesto toga, ostala je samo zanimljiva povijesna priča o neostvarenoj investiciji na vodopadu Kravica.
Malo je poznato da je još početkom prošloga stoljeća na području Kravice bio planiran jedan od najvećih gospodarskih pothvata u tadašnjoj Bosni i Hercegovini – izgradnja hidroelektrane koja bi električnom energijom pokretala veliku predionicu i tkaonicu jute.
Ovaj gotovo zaboravljeni projekt detaljno je istražio povjesničar dr. Božo Madžar u radu „Neuspio pokušaj iskorištavanja snage vodopada Kravica na početku ovog vijeka“.
Dubrovčani željeli iskoristiti snagu Kravice
Početkom 1905. godine dubrovački poduzetnici Jovan Jedlić i Nikola Srnić podnijeli su zahtjev za dobivanje koncesije za iskorištavanje snage vodopada Kravica na rijeci Trebižat. Plan je bio proizvesti električnu energiju koja bi pokretala veliku tvornicu za preradu jute.
Uz hidroelektranu planirana je gradnja:
- predionice jute,
- tkaonice,
- pratećih industrijskih objekata,
- skladišta i ostale infrastrukture.
Za izgradnju su tražili čak 100.000 četvornih metara državnog zemljišta uz Kravicu.
Tvornica za tisuću radnika
Prema projektu, u tvornici bi posao pronašlo oko 1.000 radnika, što je za tadašnji Ljubuški predstavljalo gospodarsku revoluciju.
Procjene su govorile da bi se samo za plaće godišnje izdvajalo oko 600.000 kruna, dok bi od projekta korist imali željeznica, građevinarstvo, poljoprivreda, trgovina i državna blagajna kroz porezne prihode.
Za kraj koji je tada bio izrazito poljoprivredan to bi značilo potpuno novu gospodarsku budućnost.
Hidroelektrana snage oko 2.000 konjskih snaga
Projektirana hidroelektrana trebala je raspolagati snagom od približno 2.000 konjskih snaga (HP).
Istodobno je država zahtijevala da investitori besplatno isporučuju između 300 i 500 konjskih snaga električne energije za javne potrebe te plaćaju vodni doprinos.
Najveći problem bili su imovinsko-pravni odnosi
Projekt se vrlo brzo suočio s ozbiljnim preprekama.
Na području Kravice već su postojala brojna vodna prava, mlinice i stupe u privatnom vlasništvu pa je bilo potrebno riješiti složene imovinsko-pravne odnose.
Zemaljska vlada zahtijevala je da investitori sami postignu sporazume s vlasnicima ili ih obeštete, dok Zajedničko ministarstvo financija u Beču nije dopuštalo izvlaštenje privatnog zemljišta u njihovu korist.
Upravo su ti odnosi godinama usporavali cijeli projekt.
Projekt se mijenjao gotovo deset godina
Od 1905. do 1913. investitori su više puta izrađivali nove projekte, tražili produljenje koncesije i pokušavali osigurati kapital.
U međuvremenu su se mijenjali uvjeti koncesije, smanjivan je rok korištenja vodne snage, povećavani doprinosi te postavljani novi zahtjevi.
Austrijsko Ministarstvo trgovine čak se protivilo projektu smatrajući da bi razvoj tekstilne industrije u Bosni i Hercegovini mogao predstavljati konkurenciju austrijskoj industriji.
Na kraju je presudila ekonomija
Nakon višegodišnjih analiza zaključeno je da bi ulaganje u hidroelektranu bilo toliko veliko da proizvodnja jute ne bi mogla pokriti troškove električne energije.
Investitori su pokušali pronaći nove partnere koji bi koristili dio proizvedene električne energije kako bi elektrana postala isplativa, ali u tome nisu uspjeli.
Uslijed gospodarske krize, a potom i ratnih događaja koji su zahvatili Europu, projekt je konačno napušten.
Neostvarena prilika za Ljubuški
Da je hidroelektrana na Kravici izgrađena, zajedno s velikom tvornicom tekstila, Ljubuški bi već početkom 20. stoljeća postao jedno od najvećih industrijskih središta u Hercegovini.
Umjesto industrijskih pogona koji su trebali zapošljavati tisuću ljudi, Kravica je ostala ono po čemu je danas poznata – jedan od najljepših prirodnih bisera Bosne i Hercegovine i nezaobilazna turistička destinacija.
Povijest ipak svjedoči da je još prije više od jednog stoljeća upravo na ovom mjestu planiran projekt koji je mogao trajno promijeniti gospodarsku sliku Ljubuškog i cijele Hercegovine.
