Što donosi izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika?
Iza nas je inauguracija američkog predsjednika Donalda Trumpa koji se nakon četiri godine vratio trumpu Bijelu kuću.
Mogu se čuti različita mišljenja o tome što njegov izbor donosi za Ameriku, na unutarnjopolitičkom, društvenom, ali i vanjskopolitičkom planu. Pitanje je i što njegov izbor znači za Europu i svijet.
Ova pitanja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentira prof. dr. Ante Čuvalo, bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama.
Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima 2024. izazvala je svojevrstan „potres” diljem Amerike i svijeta. Kod nekih, blizu živčanog sloma. U prvom redu, američka ljevica (društvena „elita”, mediji, akademija, Hollywood…), posebice ona radikalna, nije mogla doći k sebi. I danas je bez kisika.
Analitičari (hrvatski i drugi) nabrajali su uzroke: sociološke, psihološke, ekonomske, rasističke… Nabrajali i zbrajali. Ali rijetki su imali hrabrosti ukazati na neke od najvažnijih uzroka Trumpove pobjede. A srž svih tih čimbenika je: Amerikancima je bilo svega dosta!
Osjećali su da im se život naglo mijenja. Sve više i više ih zagušuju radikalne ideološke magle. Još pobliže, osjećaju svakodnevnu nesigurnost života, materijalnu i fizičku. Sve što se s njima i oko njih dogodilo i događa navodno je u ime napretka i općeg dobra, ali bez njih i na njihov račun!
Današnje Amerikance muči, među ostalim, ilegalna imigracija (invazija) i njezine posljedice, ubojstva, kriminal, ponižavanje policije i vojnih snaga, omalovažavanje ljudi u obrazovanju, veliko razumijevanje za kriminalce…. Svevidljiva i agresivna rodna ideologija raznih boja i bezbroj devijacija. Među ostalim, razaranje obitelji, indoktrinacija djece da već od ranog djetinjstva počnu sumnjati u spol u kojem su rođeni i da ga mogu promijeniti bez odobrenja roditelja. Pomutnja i odbacivanje zdravog razuma očita su na svakom koraku!
Nadalje, „svatko” želi pripadati nekoj manjini, bilo kojoj: rasnoj, etničkoj, rodnoj, vjerskoj ili trans ovakvoj i onakvoj. Cilj „otvorenog” društva bio je i ostao razbiti ideju demokracije. Omogućiti manjinama da u ime raznih prava diktiraju većini, koja mora biti „otvorena” prema svim mogućim glupostima i k tome mora šutjeti. Svatko želi sebe, svoju „manjinu”, prikazati žrtvom nekog opresivnog sustava i društva. Osim što takva „kultura žrtve” sputava napredak i dugoročne interese same žrtve, u takvom ozračju rađaju se pokreti i udruge za oslobođenje ili obranu potlačenih. Nije važno je li to zaista tako ili ne. Važna je revolucija koja mora teći kao rijeka do utopijskog jezera jednakosti i pravednosti. Na prvoj wokecrti su „aktivisti” koji se nameću kao udarna sila u zaštiti nezaštićenih. Ali se ubrzo pretvaraju u profesiju gulikoža. Nisu to istinski humanitarci i pravednici, nego sebeljupci koji sebe smatraju revolucionarnom avangardom koja „ima pravo” živjeti na račun naroda i/ili nekog ideološkog sponzora.
Treba dodati i činjenicu da se američko školstvo već podulje urušava i zaokreta još nema. Ocjene se prenapuhavaju, a standardi se snižavaju. Školama/sveučilištima je najvažnije da im broj đaka/studenata ne opada. Sve radi novca i u ime jednakosti, da se netko ne bi osjetio izdvojenim i poniženim. Prava društvena uravnilovka u neznanju.
O ideologiji političke korektnosti dosta se piše i govori, pa nije potrebno ponavljati, ali kroz političku korektnost se nameće novi totalitarizam kojeg osjećamo i vidimo, ali šutimo. Mi smo u ovom dijelu svijeta naučili šutjeti, tako se i danas ponašamo, ali Amerikancima je sloboda govora sveta.
Sve navedeno je u suprotnosti s američkom tradicijom u kojoj je naglasak na self help (pomozi sam sebi pa će ti i Bog pomoći), na rad, na stvaralaštvo: „uzdići se pomoću uzica na vlastitim čizmama”. Zato su Amerikanci čekali i dočekali da Trump kaže bobu bob, a popu pop. On je uspješno artikulirao ono što većinu tišti i dobio podršku, čak i od skupina društva i dijelova Amerike za koje se smatralo da uvijek glasuju za Demokratsku stranku ili čak radikalnije. To su očito pokazali rezultati nedavnih izbora.
Amerika na prvom mjestu
Nakon ne tako davnog bipolarnog svijeta, ravnoteže između Washingtona i Moskve, Amerika se našla osamljena! No, svijet se relativno brzo zakomplicirao, što je i bilo za očekivati. Novi svjetski igrači stupili su na pozornicu i svijet je u potrazi za novom ravnotežom moći, novom Westphalijom (1648.) ili barem novom Jaltom (1945.). Ako to ne bude moguće, onda uskladiti kakav-takav „normalan” suživot.
U tijeku današnjeg procesa „uštimavanja” novog svjetskog poretka, Trump je očito na stazama tradicionalne američke vanjske politike America first! Amerikanci ne žele da im UN ili nekakvi profesionalni globalni birokrati određuju što mogu ili ne mogu raditi. Iz Trumpova inauguracijskog govora lako je iščitati koji bivši predsjednici su mu uzori. James Monroe (1758.- 1831.), poznat po „Monroeovoj doktrini” koja je odavna vodilja američke zaštite svog šireg „susjedstva” od bilo kakvih intervencija drugih država (sila). William McKinley (1843. – ubijen 1901.) koji je izvojevao pobjedu u Španjolsko-washingtonameričkom ratu (1898.), pripojio Havaje, Puerto Rico, Guam i Filipine, k tome nakon oveće depresije podigao američko gospodarstvo. Theodore Roosevelt (1858. – 1919.), poznat po krilatici: “Govori tiho i nosi veliku toljagu; daleko ćeš stići”. Premda je big stick ideologiju u praksi provodio, ipak je (1906.) nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Uspio je zaustaviti Rusko-japanski rat. Zapravo je izvukao Rusiju iz gliba u koji se sama zaletjela. Možda i Trump svojim mogućim posredovanjem u ratu u Ukrajini ima na umu postati nobelovac.
K tome, u svom inauguracijskom govoru Trump je spomenuo i američku zastavu na Marsu, kao što je J.F. Kennedy govorio o američkom putu na Mjesec. I to je u skladu s američkom „misijom” i optimističkog gledanja na budućnost. To je odjek poznate teze F.J. Turnera (1893.) da je američka civilizacija nastala tijekom procesa stalnog širenja svog oboda. Po toj pretpostavci, takav konstantan rast je iznjedrio američku demokraciju, jednakost, optimizam, individualizam, samopouzdanje, ekskluzivizam, ali i dozu tradicionalnog nasilja, kad zatreba.Oni nisu pacifisti.
Očito je, Trumpu nisu uzori, na primjer, Woodrow Wilson (1856. – 1924.) ili nedavno preminuli Jimmy Carter (1924. – 2024.). On je sljedbenik predsjednika kojima je rast američkog gospodarstva te vojne i geopolitičke moći bio osnovni cilj. To je bila njihova „ideologija” a ne globalizam, kulti multi, trans, woke ili što drugo. Za Trumpa Mars je novi obod, „new frontier”. U opticaj je ubacio i Panamski kanal, Grenland, Kanadu, „Američki” Zaljev… On je s inauguracijskim „velikim praskom” ponovo postao predsjednik najmoćnije države na svijetu. Nek se svi u svijetu misle kako će se prema njemu i Americi odnositi, a on će najvjerojatnije slijediti svoje predsjedničke uzore i provoditi „realpolitiku”. Na svoj „poslovni način”, naravno.
Zaokret ili trenutačni bljesak
Ima više teorija o povijesnim ciklusima. Jedna od njih govori o generacijskim ciklusima u američkoj povijesti (William Strauss i Neil Howe). Ali znamo da su se kroz ljudsku povijest brojne civilizacije uzdizale i s vremenom propadale. Već podulje mnogi umni ljudi upozoravaju na urušavanje zapadne civilizacije koja se odriče same sebe i svojih temelja. U prvom redu to se odnosi na Europu koja se ne samo odrekla svojih kršćanskih temelja, nego ih s nelagodom spominje ili čak zabranjuje javno isticati. U Americi se ipak još, barem javno, ispovijeda vjera u Boga i ističe kršćansko nasljeđe. To se vidjelo i prigodom inauguracije predsjednika Trumpa.
Nitko ne zna što budućnost donosi, ali današnje civilizacijske prilike u Europi mogle bi se usporediti s vremenom propasti Rimskog Carstva i upitati se: ako se zapadna civilizacija urušava u Europi pred našim očima, kao što se Rim urušavao pred očima sv. Augustina, moguće je da će američki ogranak zapadne civilizacije ostati na životu kao što je Bizant nekoć ostao sve do ga nisu Turci dokrajčili 1453. Da bi se nešto ovako ili slično dogodilo, Amerika mora napraviti veliki zaokret, ali ne unazad nego prema boljoj budućnosti. Ako nedavna svečana predsjednička inauguracija bude samo trenutačni bljesak, a ne početak dugotrajnog zaokreta, bit će to samo Pirova pobjeda za Donalda Trumpa i za američki narod.
