Nikša Kaleb je zajedno sa sinom bio na utakmici Zagreba i PSG-a u srijedu u Areni Zagreb i uživo svjedočio senzaciji zagrebaša u Ligi prvaka i pobjedi prvaka Hrvatske 29-28.
‘Borba se isplatila’
“Sin mi je nekad trenirao rukomet, pa smo mogli to lakše komentirati. Rekao sam ako Zagreb izdrži između 45 i 50 minute, ako ne poklekne, da ima veliku šansu za pobjediti. Možda dam ja više vjerovao nego oni, ali uz dužno štovanje PSG se ne čini toliko uvjerljiv i nepobjediv. Dakle, to je momčad s kojom se Zagreb može nositi i evo, pokazalo se na kraju da se borba isplatila”, govori za portal Net.hr proslavljeni bivši rukometni reprezentativac i bivši rukometaš Nikša Kaleb.
Zagreb je izgubio svaku šansu za drugu fazu natjecanja, a opet pobjeda protiv jednog takvog velikana nije mala stvar. Jalova i velika pobjeda. Kako to komentirate?
“To je istina, ali to je stvar cijelog kluba, ne samo igrača na terenu nego i ljudi koji donose odluke, koji biraju pravac u kojem smjeru će RK Zagreb ići, naravno u okviru svojih mogućnosti. Svi znamo da se Zagreb ne može u financijskom smislu nositi s Magdeurgom, da sad ne nabrajam. Očito su igrali neopterećeno protiv PSG-a, s tim da osim ovog poraza koji su imali protiv Alborga kod kuće su pokazali da se zapravo rukometaši Zagreba mogu sa svima nositi. Pobjedili su Celje i sve ove ostale utakmice su bile na knap. Tako da i ovakav Zagreb se može nositi u grupi. Naravno, uvijek može bolje. Ima tu prostora za popravak, osobito u obrani, bez obzira što se igra brzi rukomet. U obrani se može igrati uvijek s više kontakta. Vidjelo se i da PSG igra tu 6-0 obranu, pa četvorica srednjih igrača u obrani iziđu na devet metara. E sad, kad se to ukomponira sa snagom, sa pokretljivošću i sa pomaganjem i htijenjem, to može izgledati puno bolje.”
‘Hrvoje Horvat radi dobar posao’
Radi li vam Hrvoje Horvat dobro posao trenera Zagreba?
“Definitivno radi. I on kao trener, naravno, sazrijeva. Ima iskustva sve više i više, jako dobro shvaća rukomet, tako da se vidi taj napredak s momčadi Zagreba i vjerujem da će to biti još bolje”.
Zagreb ima u momčadi spoj iskustva i mladosti. Što Zagreb, osim navedenog, još mora napraviti da bi bio konkurentniji u Ligi prvaka?
“Postoje dvije stvari, dva segmenta. Objasnit ću detaljno, Dakle, RK Zagreb bi trebao prihvatiti dvije vrlo bitne stvari, paradoks sporta i veće ulaganje u Hercegovinu”.
Što to znači?
“Paradoks sporta znači da svaki sportaš želi pobijediti, ali želi i da je njegov suparnik najbolji što može biti, pa čak i bolji od njega. Da ne pobjeđuje djecu ili slabije od sebe, što se Zagrebu događa u hrvatskoj ligi. Dakle, RK Zagreb bi morao prihvatiti taj paradoks da i drugi budu na razini Zagreba, pa da ih onda pobjedi. Tako bi imao jake utakmice svaki tjedan i bio bi konkurentniji u Europi, ali s druge strane, ako to već ne prihvaća, onda mora uložiti više u Hercegovinu, jer klubovi iz Hercegovine neće biti prijetnja u hrvatskoj ligi, a s druge strane, Hercegovina stvara igrače poput Šege, Alilovića, jednog Mandića, drugog Mandića, Buntića, Marića, Karačića. To je hrvatski kraj koji teži igrati u Zagrebu i u hrvatskoj reprezentaciji, a neće Zagrebu odnijeti prvo mjesto u hrvatskoj ligi.”
‘U gradu Zagrebu se očito ne radi dobro’
Je li Hercegovina najveći rukometni inkubator hrvatskog rukometa?
“Kad se pogleda taj dolje kraj, Hercegovina s Metkovićem, definitivno je, ali Metković već odavno nije što je bio, ali eto, natječe se u hrvatskoj ligi. Igrači iz tog kraja, zajedno sa Splitom i svim ostalima, stvorili reprezentaciju i ne može se reći je li jedan kraj izrazito zaslužan za uspjehe u reprezentaciji, ali daje veliki broj igrača”.
U redu, a gdje je grad Zagreb na vašoj rukometnoj karti?
“Zagreb ima najveću bazu, veću nego drugi krajevi tipa Bjelovar, Osijek, spomenuti Metković i Hercegovina, ali očito se nešto tu ne radi dobro. Kako je rekao jedan naš kolega, teško će netko postati igrač s punim hladnjakom.”
‘Današnja djeca su poluinvalidi i motorički nepismeni’
To je rekao Vedran Zrnić svojedobno upravo za portal Net.hr. On se pak pozvao na Roberta Prosinečkog. “Ako imaš pun frižider, ne možeš nikad u životu biti sportaš”.
“Upravo to. Iz manjih krajeva i sredina su ljudi željni dokazivanja i nama je sport prozor u svijet. Taj sport nas je izgradio, dok iz ovih situiranih sredina, obitelji gdje se djeci sve servira na izvol’te, teško da će netko prelaziti svoje granice, kad zna da uvijek postoji rezerva u obliku mame, tate, dobrog playstationa, najnovije odjeće i dobrog mobitela.”
A što je s Rijekom, Slavonijom, Varaždinom?
“Drago mi je da se i Valter vratio u Zamet kao trener vratara, kad spominjemo Rijeku, a što se tiče Slavonije i sjevernih krajeva, tu već zadiremo u politiku i demografiju. Čista matematika, nekad smo imali 40 000 rođene djece, sad ih imamo po 32-33 000. Od tih 30-etak tisuća, od kojih je opet statističkih 80% prosjek, mi trebamo izabrati iz te generacije, ne samo sportaše nego i profesore, inženjere, političare i ljude koji će voditi ovu zemlju i onda što nam ostane, od tog dijela djece koji se uopće i žele baviti sportom, dobijemo jaku usku bazu za rukometaše uz današnju modernu tehnologiju, s djecom poluinvalidima koji su motorički nepismeni. Jer, kad pitate dijete kad je zadnji put preskočilo ogradu ili se popelo na drvo, oni će reći zašto to. Evo što nam se događa. I uz to se iz naše Slavonije iselilo 100 000 ljudi. Automatski smo sebi pored demografskog minusa smanjili bazu. To je jedna šira sportsko – politički – sociološka priča i tema”, zaključuje Nikša Kaleb.
