Kroz psihoterapiju se sve promijenilo. Kroz obrađivanje mojih tegoba doticali bi stalno moja leđa. Procesuirali smo razne teme moga života, a neke od njih sam vam, evo, i naveo u ovome svjedočanstvu. Leđa koja su mi traume, strahovi, negativna uvjerenja, neuroze, depresije, nemiri i ostalo gurala prema dolje poput nemilosrdne jako teške prese, su se iz terapije u terapiju ispravljala, nadolazila, trebalo je vremena. Ne radiš samo za sebe nego i za drugoga. Zar to nije divno?!
Do posljednjeg atoma snage, živio sam sve i svakog drugog osim sebe. Pogotovo sam živio svoju majku. Silovitu ženu koja nije ulijevala snagu iako je njeno tijelo poprilično snažno nego majku koja je dominirala, majku koja je cijeloga mene držala u zapakiranoj uskoj foliji, u kojoj sam jedva disao, majku čija je oštrina rezala i moje srce i moju zdjelicu, majku čiji su ekstremi u ponašanju bacali mene iz jednog kraja u drugi.
U jednom trenutku me voli i već u sljedećem me odbacuje i grdi za situacije koje su bile obične i odrastajuće, za svako dijete ili mladića uobičajene. Pa mi dadne vrlo strog savjet za nešto i drži ga se i ja mislim da, tako je, to je majka, svetost na zemlji, da bi nakon kratkog vremenao to isto pobila i rekla „ma“!
Majka je prštila frustriranošću.
Studij prava kojeg je zbog rata morala prekinuti i danas je njena rana koja svako malo prokrvari, a njen odnos s mojim ocem je sve drugo osim miran i podržavajući.
Često sam se osjećao kao mamin tješitelj i bio sam, u čistoj namjeri da se ona osjeća bolje, a i ja uz nju. Međutim, podmetnuti svoja mala i nerazvijena leđa za tako veliku stvar je bilo urušavajuće.
Preuzimao sam sve te situacije na sebe u neizmjernoj čežnji za onaj trenutak da su mama i tata dobro. I dobio sam katkad te trenutke ali sam dobio i izraženu pogrbljenost. Kada sam i zadnji atom snage potrošio na takav svoj život onda sam se urušio i u psihološkom i u emocionalnom dijelu.
Moj otac, onako indiferentan i hladan i u svom umjetničkom svijetu glazbe u kojem je uglavnom i bio, stvorio je u meni jednu prazninu i jednu pukotinu kao razbijen prozor koji ne štiti od vjetra, kiše i ledova.
Ali, ja sam u njih vjerovao. U koga bih drugo?!
Vjerovao sam i kad bi mi rekli “ti, apsolutno ne znaš ništa” ili “mi najbolje znamo što i kako ti trebaš” ili “nemaš ti pojma šta te u životu čeka”, a kad bi kojim slučajem izrazio neko svoje mišljenje ili ne slaganje s njima bilo bi “vidi ga, sram te bilo, tako ti ocu i majci!”.
Ja sam bio razapet između sebe i njih i drugih ljudi koji su opet “znali” bolje od mene. Moje je da budem poslušan zbog sebe, drugih, a ponajviše dragoga Boga, a moja originalnost, moj stav, moja sloboda, moj prirodni izbor, moj dubinski zdravi osjećaj koji me vodi, e to ne, “nikako, ne valja i ne može, ja živim u iluzijama, ja trebam razmisliti, ne, ne…to ne”.
“Trebaš se ugledat’ na sve’ce”, govorili su mi.
Iako ja tada nisam niti znao što to znači. Ali pojam svetosti je meni kao vrlo mladoj osobi izazivao ogroman strah. Pa sam razvio i strah da će mi se nešto nelogično i mistično dogoditi. Razvio sam veliki strah da me nitko neće razumjeti i spasiti i da ću zauvijek ostati sam u tom unutarnjem stanju žive patnje i muka. Razvio sam i strah od fizičkih tegoba i boli. Razvio sam i uvjerenje da su svi bolji i da svi bolje znaju od mene. A kako i ne bi?! A kad me je spucao alergijski bronhitis, virozama se moje tijelo itekao svidjelo.
No, kroz psihoterapiju se sve promijenilo. Kroz obrađivanje mojih tegoba doticali bi stalno moja leđa. Procesuirali smo razne teme moga života, a neke od njih sam vam, evo, i naveo u ovome svjedočanstvu. Leđa koja su mi traume, strahovi, negativna uvjerenja, neuroze, depresije, nemiri i ostalo gurala prema dolje poput nemilosrdne jako teške prese, su se iz terapije u terapiju ispravljala, nadolazila, trebalo je vremena.
Sada sam potpuno prirodno uspravan, opušten, čak sam i “narastao” koji centimetar te sada hodam tako nonšalatno, prirodno i moćno.
Kao da mi leđa nikada u životu nisu bila zgurena, zaboravilo se. To vam je poput viroze ili upale koju prebolite. Imunitet postane jači i vi kada ozdravite potpuno zaboravite pa i svi oko vas da ste bili bolesni.
A odnos s majkom i ocem se promijenio na bolje jer kada radite na sebi, ne dohvaćate samo sebe već i ljude oko vas, a pogotovo roditelje koji su nas odgajali i sa kojima smo imali prvi kontakt u životu.
Ne radiš samo za sebe nego i za drugoga. Zar to nije divno?!
(Autorica je u tekstu prenijela kazivane emocije i iskustvo pacijenta tijekom doživljenog procesa rada na sebi)
