Rijeka dalje kao da nije mogla. Izgledalo je kao da je tu prepolovljena, a ono malo tankih mlazova što se prelijevahu preko vještačkog jaza, kao bjegunci zavijugaše na sve strane između sedrenih ploča i strukova osušenog mulja. ‘Samo dalje od tud,’ pomislih, ‘moramo i mi, da ne postanemo neželjeni robovi kakve riječne nimfe, i da nam zadnja kap ne utekne.’ A to dalje se pretvorilo u višesatno gaženje po pličinama uskog korita koje na mjestima samo što nije usahlo. Ono malo vode što se poput ulja bljeskalo na podnevnom suncu, bijaše kao zarobljeno između sivo podzidanih obala. Na mjestima smo nailazili na prave male oaze u vidu pješčanih bazena, u kojima je voda bila iznimno topla, ali i dovoljno protočna i čista. Tu bi redovito zastajali, koristeći ljubomorno blagodati tih malih prirodnih wellnessa, spokojno plutajući u tim tihim bunarima, okruženi sa svih strana netaknutom prirodom. S obje obale nepristupačan šiprag, ponegdje između stabala vrbe škrta i odavno zapuštena ledina, i tek vrh Zelenikovca koji se ponekad u daljini ukaže, vraća u stvarnost podsjetivši da nismo na nekoj od prašumskih rijeka Srednje Amerike.
Dok lebdim na blagim i toplim strujama, kao u nekom bestežinskom stanju, omamljeno osluškujem tihe note ovog magičnog mjesta. Vode ove rijeke nisu samo ona dva, tri dobro znana vodopada, sad već turističke atrakcije u procvatu. Istinsko bogatstvo je njena neobičnost i raznolikost koju tek treba otkrivati, osjetiti i pojmiti na onim zakutcima koji nisu viđeni, poput ovih zaboravljenih sunčanih odmarališta, zavodljivih kao oči zelene vile koja nas mami milozvukom riječnih struna, čekajući pogodan trenutak, kakvu plimu ili bujicu, pa da nas lako učini ukrasnim patuljcima njenog vodenog vrta. Napustismo nevoljko ali odlučno tople kupelji, prije nego u našim odrazima na jezerastoj površini prepoznamo konture nekog bajkovitog i prepredenog vodenog bića. Dok zamičemo iza prvog zavoja razmišljam o ispravnosti mogućih popularizacija ovako skrivenih i netaknutih prirodnih ljepota, a nekako se ne mogu oteti dojmu da mentalni sklop našeg društva još uvijek nije dovoljno sazrio za primjeren oblik iskorištavanja ovakvog nečeg. Tako se iskreno nadam da ću ubuduće na ovim obalama, kad god njima prolazio, viđati sve gušće raslinje i uživati u mirisu lopoča. A Bože me sačuvaj pogleda na ove obale u betonskim okovima i nad njima isturenim neukusnim verandama obavijenim dimnim zavjesama zadimljene pečenjare, sve uz pratnju treštanja kakvog friškog šunda u pozadini.
Pred nama bijahu kilometri plitkog gaza jer je „veliki brat“ negdje gore uzvodno opet krotio ove i tako krotke vode, a meni se naivnim učinilo da im mi, gacajući uporno i gurajući našu gumenu arku, već nekako pomažemo da doteku do najbližeg izvora. Ili bar do prvog ponora.
Ne znam zašto i iza kojih kulisa podsvijesti mi na pamet padaju i pred oči dolaze scene iz nekog uspjelijeg partizanskog filma čija se radnja odvijala na močvarnim poljanama našeg juga, po kojima su satima bauljali „hrabri“ drugovi, pokušavajući umaći zločestim njemačkim patrolama, koje su ih, kako to već biva u tim osebujnim filmskim uradcima ondašnje režimski obojene kinematografije, bezuspješno pokušavale zaskočiti. Valjda je trenutna monotonija situacije i usiljenost ovog vodenog marša dala i mojoj bujnoj mašti na volju. Sad je samo falilo da iza svojih leđa začujem onaj germanski oštar i piskutav „ Halt!!!“, na koji bi se hrabri proleter obavezno dao u bijeg, ali bi ga uskoro dostigao isto tako neizostavan rafal iz MP40. Pogođen hitrim parabellumom on bi još dugo izdisao, popraćen patetičnim lelekom najboljeg, ali kasno pristiglog mu drugara, koji se u međuvremenu pojavio, rastjeravši kukavne Švabe sa svih osam metaka svoga vjernog „tetejca“. Uskoro i ja pod paljbom dokolice nekoliko puta teatralno padam u plićak, pokušavajući zabaviti sebe i svoje suputnike, inače ljubitelje nešto ozbiljnijih filmskih žanrova.
Tek dosta nizvodno, na zaboravljenom i opustjelom Nenaču, nakon oštrog skretanja udesno, korito rijeke postaje opet plovno, i sve tako do Skakala, prvog mjesta na kojem se i do u kasno u ljeto može zateći po koji kupač. Tu je dosta razveden prirodni jaz, potpomognut i jednim betonskim, tvoreći na tom mjestu pravu malu akumulaciju u kojoj se za niskih vodostaja može lijepo zaplivati. Naše uplovljavanje u to zgodno pristanište biva dočekano mnogim nevješto prikrivenim ali itekako radoznalim pogledima mlađeg ženskog svijeta razmještenog unaokolo po obali, i po nekim drugim, vrlo nam neobičnim osmatračnicama.
Zastadosmo ipak malo na ovom zanimljivom mjestu. Više iz puke potrebe za predahom, a ne toliko iz želje da privučemo nečiju (ne)željenu pažnju, izvedosmo nekoliko skokova s betonskog jaza, umišljeni Odiseji novog doba među plemenom amazonki. Okupljališta poput ovog danas su samo rijetko oživljena slika nekih prošlih dana, kao dah kratak bljesak minulih vremena, proteklih jednom za svagda, odnesenih zauvijek žuborom ovih voda.
Podno razbuđenih bukova nailazimo na prirodni gaz za prijelaz stoke. Sa samog ruba niske obale rikom nam se javi ogroman bik, a tek što zamakosmo [malo dalje nizvodno] s druge obale grunu prema njemu čitavo stado krava, upotpunivši tako čitavu misao o rijetkim prizorima prošlosti, koji se ukažu tek ponekad i tek na mjestima poput ovog. Dok gledam ovaj pitoreskni prizor, dopuštam sebi drsku misao da nakratko budem privilegirani dio nje. E da je bar tu naš fotograf (koji u ovim trenutcima vjerojatno negdje ovjekovječuje neke društveno važnije dogodovštine). Kako bi to bila rijetko viđena fotografija, ures za jednu od stranica nekog raskošnog kalendara, za recimo mjesec svibanj, kad u našim dolinama sve uzbuja i usplamti, kao i ovom biku koji uzbuđeno riče čekajući na obali ulazak u svoj privatni harem. Kako bi samo na njoj trajale i sjale sve one u hipu zaustavljene boje i kapljice vode što poletješe u vis, podignute silinom tog kratkog stampeda…
