Postoje ljudi koji ne traže pozornost, ali njihove životne priče govore snažnije od bilo kakve senzacije. Jedan od njih je Ivan Remeta – Johnny, hrvatski branitelj i pripadnik HVO-a, danas stanovnik Splita, koji za sebe kaže: “Ja sam Lazar, ali i David s praćkom.”
Ova snažna životna ispovijest izrečena je u razgovoru s fra Marijem Knezovićem za emisiju Agape na Radiopostaji MIR Međugorje, gdje je Johnny otvoreno progovorio o ratu, obitelji, bolesti i vjeri koja ga nosi kroz sve kušnje.
Rat gledan kroz prozor vlastitog doma
Ivan Remeta unuk je poznatog hrvatskog književnika i domoljuba Zvonimira Remete. Njegov djed rođen je u selu Klobuk, a danas jedna od ljubuških ulica nosi njegovo ime. Rat ga je zatekao u Sarajevu, na Grbavici, gdje je kao sedamnaestogodišnjak svjedočio prvim danima sukoba.
Rat nije promatrao izdaleka – gledao ga je, kako kaže, “kroz prozor vlastitog stana”. Slike koje je tada vidio ostale su trajno urezane. Govori o strahu, nagloj promjeni svakodnevice i osjećaju bespomoćnosti mladog čovjeka koji odrasta usred razaranja.
Obitelj je naposljetku protjerana iz Sarajeva, a iskustvo progona i gubitka doma trajno je oblikovalo njegov pogled na život i vrijednosti.
“Služenje bolesniku – to je kršćanstvo i ljubav”
Posebno dirljiv dio razgovora odnosi se na njegovu obitelj. Johnny danas živi sa svojom majkom u Splitu. Njihov otac i suprug, Mario Remeta, preminuo je nakon teške bolesti.
Prisjećajući se posljednjih godina očeva života, ističe:
“Odlazak u dom za nas nije postojao kao opcija. Majka i ja smo ga presvlačili, dvorili i njegovali do smrti. Služenje bolesniku – to je kršćanstvo i ljubav.”
U vremenu kada se briga često prepušta institucijama, njihova je obitelj izabrala put osobne žrtve i blizine do posljednjeg daha.
Bolnica 2019. – teže od rata
Johnny je prošao više teških operacija srca, a neke nisu završile kako su liječnici planirali. U razgovoru iskreno govori o bolničkim danima, o trenucima kada se suočio s vlastitom krhkošću.
Iskustvo bolnice 2019. godine opisuje kao jedno od najtežih u životu – čak teže od mnogih ratnih slika.
Unatoč svemu, ponavlja misao koja ga vodi:
“Bol je prolazna, a radost je vječna.”
Vjeru opisuje kao hodočašće – nošenje križa, ali i radosti. U teškim trenucima oslonac pronalazi u duhovnosti i literaturi, osobito u djelima Viktora Frankla.
Istina bez kompromisa
U emisiji se dotaknuo i današnjih društvenih tema – odgoja, vrijednosti i odnosa prema istini. Svojim pisanjem, kaže, često upozorava na nepravilnosti, svjestan da takav stav zna imati cijenu.
“Postaneš nepoželjan”, priznaje, ali ne odustaje. U simbolici Davida s praćkom vidi vlastitu borbu – malog čovjeka koji se suprotstavlja snažnijima, ali vjeruje da istina ima svoju snagu.
Rana bez odgovora
Jedna od najtežih tema o kojoj govori jest smrt njegova brata Zvonimira u Australiji. Do danas, kaže, nema jasnih odgovora o okolnostima te smrti. To je rana koja ostaje, ali o njoj govori bez gorčine – s tugom i dostojanstvom.
Spominje i susrete koji mijenjaju čovjeka, pa i iskustvo s liječnicom ateistkinjom, u čijoj je dobroti, kako kaže, prepoznao trag nečega većeg.
Svjedočanstvo bez senzacije
Razgovor u emisiji Agape donosi tiho, ali snažno svjedočanstvo čovjeka koji je rat gledao s prozora vlastitog doma, koji je njegovao oca do posljednjeg daha, koji je preživio operacije srca i ostao miran u vjeri.
I koji, unatoč svemu, može reći:
“Ja sam Lazar, ali i David s praćkom.”
