Sedamdesete godine prošlog stoljeća. Hrvati odlaze na rad u Njemačku.
Dvadesete godine ovog stoljeća. Nepalci odlaze na rad u – Hrvatsku. Kakav preokret u samo pedesetak godina.
Danas Nepalci u Hrvatskoj rade u građevinarstvu, na energetskim obnovama zgrada u Splitu, ali i u Hrvatskoj, zatim kao dostavljači na motorinima i ima ih, da se malo našalimo, više nego u Nepalu (Nepalaca je u matičnoj državi čak 30 milijuna, prema podacima Svjetske banke za 2011. godinu).
Očigledno, za njih je Hrvatska postala država u kojoj će ostvariti svoj “američki san” i gdje će ostvariti sve svoje potrebe, ali i potrebe svojih obitelji koje su ostale u Nepalu. Na dolazak u Lijepu našu, koja je od Nepala udaljena oko 8000 kilometara (udaljenost Katmandu – Zagreb je 8155 kilometara), Nepalce su “natjerala” mjesečna primanja koja su im kod kuće znatno manja od ovih u Hrvatskoj.
Kakav je to narod čije pripadnike sve više susrećemo po Splitu, ali i u ostalim hrvatskim gradovima, kakvi su ljudi i radnici, kakvi su im običaji, upitali smo proslavljenog hrvatskog i jednog od najpoznatijih svjetskih alpinista Stipu Božića, koji je “pola života” proveo u Nepalu.
– Pa nisam baš pola života proveo u Nepalu, ali sam, počevši od kraja 70-ih godina prošlog stoljeća, tamo bio 30-ak puta. To je jedan izuzetno miroljubiv, gostoljubiv i radišan narod, brinu se o svojim obiteljima i paze jedni na druge. U Nepalu postoje dvije skupine Nepalaca: oni koji žive na sjeveru Nepala, bliže Himalaji, budisti su, a oni koji žive na jugu su hinduisti. No i jedni i drugi čine jednu vrlo ugodnu i miroljubivu cjelinu – govori nam Božić.
Stipu Božića uz tu zemlju vežu samo lijepe uspomene.
– Oni su svi tradicionalisti i ja kao pojedinac, ali i moji kolege koji su također boravili u Nepalu imamo samo riječi hvale za njih. I dalje sam u vrlo bliskim vezama s mnogima od njih s kojima sam surađivao ili s njihovim obiteljima.
Naime, neki šerpe koji žive u sjevernom dijelu Nepala i koje sam poznavao poginuli su, pa smo mi alpinisti ostali u kontaktu s njihovim obiteljima kako bismo im pomagali. Eto, nedavno je nestao jedan šerpa i iza njega su ostale supruga i dvije djevojčice. Odmah smo se mi koji smo ga poznavali okupili preko društvenih mreža i prikupili potreban novac kako bi njegove kćeri mogle nastaviti školovanje – kaže Božić.
Nepalci ne bježe od posla, žele raditi.
– Oni su vrlo posvećeni svome poslu i vrlo su zahvalni onome tko ih zaposli. Nikada neće nekoga pokrasti ili prevariti i bit će odlični radnici. Eto, i u Splitu je bio jedan šerpa s kojim sam radio i družio se u Nepalu. On je u Splitu radio za neku firmu i znam, pričao mi je, da bi, čim dobije plaću, veliku većinu te plaće, gotovo 1000 eura, slao svojoj familiji u Nepal. Sebi bi ostavljao samo za svoje nužne potrebe. Oni su vrlo skromni ljudi – ističe.
Da i Hrvatska za neke ljude može biti “financijska meka” ili eldorado, govore plaće u Nepalu.
– Njihove obitelji imaju, u pravilu, najviše pet članova: otac, majka i troje djece. Ako osoba radi u državnoj službi, plaća joj može biti oko 200 eura. Jedan moj prijatelj Nepalac koji je učitelj i ima završen fakultet ima oko 300 eura, dok, recimo, konobari u glavnom gradu Katmanduu imaju plaće od 80 do 100 eura. Naravno, troškovi života u Nepalu neusporedivo su manji nego u Hrvatskoj, ali, eto, vidite koliko bolju plaću mogu zaraditi u Hrvatskoj – veli.
U Nepalu se ističu dva velika grada, Katmandu (1,4 milijuna stanovnika) i Pokhara (600 tisuća).
– Da, ostali stanovnici Nepala, od njih oko 30 milijuna, žive u manjim gradovima i selima. U ovim velikim gradovima ima svega za kupiti kao i kod nas, ne zaostaju u mogućnostima nabave. Pitate me imaju li problema s našom hranom? Mislim da se prilagođavaju jer se kod nas jede dosta mesa. Oni su vegetarijanci i jedu jako malo mesa – kaže.
I za kraj jedan kuriozitet.
Kad je krajem 70-ih godina prošlog stoljeća prvi put odlazio u Nepal kako bi osvojio Mount Everest i kako bi ušao u povijest svjetskog alpinizma, Stipe vjerojatno nije mogao ni pretpostaviti da će nakon 45 godina Nepalci dolaziti u njegovo selo Zavojane, pokraj Vrgorca.
– Da, ima ih tamo, njih 15-ak žive u jednoj kući i rade u mesnoj industriji. Kao što su naši ljudi prije 40 ili više godina išli u svijet trbuhom za kruhom, tako sada Nepalci dolaze kod nas – zaključuje Stipe Božić.
