Stojeći sa strane: Kina i Indija
Klasično stajalište Kineza je da Središnje kraljevstvo (tradicionalno ime koje su Kinezi dali Kini, prim. prevoditelja) svojim dostojanstvenim, čestitim načinom privlači sebi sve narode. Ljudski život je ograničen na ovaj svijet. Čovjek bi trebao biti etički sređen u ovom životu. Pažljivo, čak i pedantno, pažnja se posvećuje učenju, radu, obitelji, običajima a danas i tehnologiji te društvenoj kontroli koja najbolje zadovoljava čovjekov zemaljski usud. Čovjekovo dostojanstvo odnosi se na mjesto gdje se on i njegovi preci nalaze u etičkom i društvenom poretku. Generacije i dinastije dolaze i odlaze – čak i one nametnute, marksističke – ali uređeni način života ostaje uglavnom isti.
Indijski pogled, formiran hinduizmom, jest da je čovjek duhovno biće. On pokušava kontrolirati sebe kako bi postigao duhovno znanje i jedinstvo s Bogom kroz ciklus smrti i ponovnog rođenja. Tražeći “oslobođenje” ili potpunu samospoznaju, svaki pojedinac se konačno uključuje u zajedništvo unutar svemira. Sva vjerovanja mogu biti apsorbirana u ovaj sustav jer postoji puno puteva za “spasenje”. Iako je indijski kastinski sustav određivanja nečijega mjesta u društvenoj hijerarhiji formalno ukinut, puno uobičajenih stavova ostaje.
Međutim, ni u Kini niti u Indiji nema mjesta za osobnog Boga koji nadilazi svijet. Indija ima puno imena za Boga koji je shvaćen kao apstraktna vrhovna “Stvarnost”. Kina praktički nema bogova; ima pretke. Međutim, niti jedan od tih svjetonazora ne nastoji preobratiti druge. Njihova kulturna moć počiva u njihovom ogromnom članstvu.
Sjena Kurana
Muslimansko stajalište, koje ima otprilike jedna petina svjetskog stanovništva, tvrdi da je svrha svijeta da se sva ljudska bića uključujući i nevjernike, ako je potrebno i silom, podvrgnu Alahu. On je jedan i jedini koji treba biti slavljen. Čovjek ništa ne zna o svojim putovima. Čovjek se mora pokoriti Alahovoj volji, što god da je, mir ili rat. Središnji zadatak muslimanskih vjernika je tijekom vremena preobratiti ili podčiniti sve nevjernike Alahovoj volji, džihadom ako je potrebno, kako je navedeno u Kuranu, hadisu i šerijatu.
Alah je volja, ne razum. Njegove zapovijedi nalaze se u svetoj knjizi, Kuranu; ne mogu se promijeniti. Kuran sadrži doslovne riječi i um Alaha. Život je organiziran oko savjesne pozornosti molitvi, zakonu i običaju, kako se nalazi u Knjizi, a živi se u tradiciji koja je s vremenom proistekla iz njezinih zapovijedi. Svijet ne može biti u miru sve dok se cijeli ljudski rod ne podčini Alahovom zakonu. Muslimanske misije i vojske su instrument Alahove univerzalne vladavine na zemlji. Sljedbenicima islama je zapovjeđeno istraživati mogućnosti mirno ili, najčešće u njegovoj povijesti, oružjem povećati broj vjernika.
46 zemalja s muslimanskom većinom dosljedno su među najnerazvijenijima u svijetu, osim tamo gdje su pronašli naftu. Ali otkriće, uporaba i vrijednost nafte imaju malo veze s misijom samog islama, osim da ga financiraju. Doista, jedan od velikih izazova islama na tržištu potiče od načina na koji obeshrabruje preuzimanje rizika i poduzetništvo. Kada musliman kaže “inšalah” – Božja volja – on jednostavno ne izražavaju nadu; on iskazuju svoje gledište na samu stvarnost: svi događaji počivaju na Božjoj volji, a čovjekova uloga je podložiti se. Pažnja i inicijativa pate.
Saudijska Arabija je posljednjih godina financirala izgradnju tisuća džamija širom svijeta, uključujući Europu i Sjedinjene Države, ali dopušta samo sunitske džamije unutar svojih vlastitih granica. Međutim, nafta je vrijedna jedino zato što su druga društva našla načine da je koriste u velikoj razmjeri. Zapravo, većina bogatstva islamskih država bogatih naftom potječe od suvremenog političkog suvereniteta, koji nije muslimanskog podrijetla. Ona omogućuje islamskim vladarima da kontroliraju, često na osobnoj osnovi, svoje podzemno bogatstvo. Zapravo, njihovo bogatstvo ne potječe od snage njihovih gospodarstava, već od nameta koji se naplaćuju stvarnim proizvođačima i korisnicima nafte.
Islam se ne bavi prvenstveno ekonomskim rastom, već svojom religijskom misijom da podvrgne svijet vladavini Alaha. Malo ljudi izvan muslimanskog svijeta u potpunosti shvaća trenutni islamski ekspanzionizam, čak i sada, kad postoji problem terorizma. Ti takozvani “teroristi” zapravo smatraju da vjerno slijede religijske a ne ekonomske, političke ili osobne ciljeve.
Gubitak transcendencije
Sekularistički i humanistički pogledi nisu jednostavni povratak poganstvu. Chesterton je rekao da je sama moderna misao neizbrisivo označena židovsko-kršćanskom pozadinom od koje se pokušava otresti. Bilo da to namjeravaju ili ne, ostavljajući iza sebe židovsko i kršćansko učenje, nastoje prisiliti sekularne humaniste da poreknu sve oblike transcendencije.
Humanizam preseljava svoje temeljne postavke u ideje individualizma i napretka, koje su sada pod kontrolom čovjeka, a ne Boga. Ovo preseljenje, zahvaljujući kartezijanskom dubiu ili sumnji, posuđuje modernu misao od Milla i Comtea. Uzdižu čovjeka da zauzme mjesto Boga.
Ta transformacija također znači da moraju preoblikovati čovjekove početke i razvoj na ne-teističkoj osnovi. Svemir je postupno evoluirao raznim slučajnim susretima da bi postao ono što imamo danas. Unutar te kozmičke evolucije, čovjek dijeli to isto podrijetlo. On dolazi naprijed konačno sposoban preuzeti kontrolu nad evolucijom, nakon što je dovoljno razvio znanost da vidi kako to može učiniti.
Na kraju, čovjek postaje arhitekt čak i vlastitog tijela i duše, prihvaćajući ideju da može konfigurirati svoje tijelo i cijeli život prkoseći bilo kojem Bogu. Medicina prestaje tragati za liječenjem pacijenata prema njihovoj prirodi. Nada se da će postati moralno neutralna umjetnost ili znanost, a ne razborita umješnost. Ona odbacuje smjernice prirode. Prihvaća ideje čovjeka određenog samom čovjekovom voljom. Ako muškarac odluči da je žensko, zadatak liječnika je da to učini tako da ga ne obavijesti da se to ne može učiniti. Dodijeljena slava ljudskog tijela i osobe, nekoć rezervirana za transcendentni poredak, sada je znanstveni projekt za produljenje raspona ljudskog života – čak i za neku vrstu transhumanističke, svjetovne besmrtnosti. Takvo je doba u kojem sada živimo.
Individualistička strana sekularnog humanizma uzdiže pojedinca da postane svoj vlastiti bog. Njegova volja, a ne temelj stvarnosti (tj. ono što zaista jest), postaje sudac istine. Individualizam, kao i sva ova gledišta, sadrži i pretpostavlja istinu, to jest, autonomiju ili jedinstvenost svake osobe. Ono što nedostaje je neki obvezujući standard kojim možemo identificirati granice čovjekove slobode. Opet, on postaje svoj vlastiti bog.
Sekundarni aspekt ovog novog humanizma analogan je Bogu koji čovjeku daje vlast nad zemljom kako bi je pokorio i mandat povećati i umnožiti. Razni okolišni pokreti žele uspostaviti vlastitu privremenu verziju raja. U praksi se ti napori u velikoj mjeri temelje na pseudo-znanstvenom vjerovanju u globalno zagrijavanje koje je stvorio čovjek. No, kako je rekao Paul Johnson, ako bude uspostavljen, uskoro će imati jedno od najvećih ovlasti koje je državi ikad delegirano. Pod tim impulsom moći će kontrolirati živote i broj svih građana pod krinkom zaštite krhkog planeta.
Umjesto viđenja obožavanja božanskog, ekolozi usmjeravaju čovjeka prema blagostanju planeta. Kolektivna ljudska misija je održati ljudsku rasu živom na ovom – ili nekom drugom – planetu što je duže moguće. Etika se više ne odnosi na osobni grijeh i transcendentno iskupljenje. Ona postaje usredotočena na brigu za planet – čak i ako ta “briga” u konačnici uključuje smanjenje, bilo kojim sredstvima, Zemljine populacije na stabilne dvije milijarde ljudi.
Nakon ove etičke transformacije, smatra se da će preostala ljudska rasa biti održiva za puno više eona (premda će smanjenje ljudskog rada i mentalne moći također dovesti do nenamjernog porasta siromaštva). Krhki resursi zemlje bit će razvučeni što je više moguće; čovjekov najviši završetak postaje spasenje same Zemlje.
Razmrsivanje dostojanstva
Za čovječanstvo se klasično kaže da ima određenu, normativnu prirodu. Kao rezultat, čovjekov konačni život ukazuje na Boga kao njegovo ishodište. Čovjekov život bio je zapečaćen i naposljetku prosuđen nakon smrti u transcendentnom poretku u skladu s onome što je individualno činio u obitelji, državi i društvu. Međutim, jednom kad čovjek pokuša preuzeti kontrolu i postati jedini tvorac vlastite prirode, njegovo napuštanje dobra u sebi dovest će do sustavnog razmrsivanja stvaranja čovjeka i žene o čemu čitamo u Postanku i opet u Novom zavjetu.
Put duhovnog propadanja, što se sada naziva napretkom, najslikovitije se vidi u obitelji a najavio ga je Platon u Knjizi V Republike. Prešli smo bez problema od razvoda do kontracepcije i od kontracepcije do prihvaćanja pobačaja. Prešli smo od tolerancije homoseksualnih činova do prihvaćanja gej braka, a sada do transrodne granice. Preuzeli smo upravljanje reprodukcijom putem in vitro oplodnje u laboratoriju, a sada zamišljamo dizajniranje beba. Kao ljudi, totalno smo razdvojili seks od odgovornosti za novi život. Ljudski je život postao oslobođen bremena djece. Genetska struktura svakog novog ljudskog života može uskoro potpasti pod vlast i autoritet države.
Kršćanstvo i naravno
Ova pozadina nas dovodi do kršćanskog svjetonazora koji ima svoje korijene u Izraelu. Bog i svijet su odvojeni. Bog nije imao potrebu za kozmosom; stvaranje je bilo rezultat slobodnog plana da se stvori nešto osim njegovog trojedinog života. Po tom planu, Božji je cilj bio povezati se u svom unutarnjem, vječnom životu ne s drugim stvorenim “bogovima”, nego s duhovnim i inteligentnim tjelesnim bićima. Fizički kozmos je dizajniran da podrži ovu namjeru. Čovjeku, rasi racionalnih, slobodnih bića, dana je vlast nad zemljom.
Veliki dio moderne znanosti i tehnologije vraća se na sekularni oblik individualizma, ali to je u suprotnosti s kršćanskim gledištem. Božja dodjela vlasti ljudima značila je da je čovjek trebao otkriti i upotrijebiti ono što mu je priroda osiguravala tijekom stoljeća. Svijet nije bio stvoren savršen na način da bi se čovjeku pružilo sve bez ikakvog ljudskog napora. Umjesto toga, dobio je nesavršen svijet s obiljem resursa da vidi što, tijekom vremena, može učiniti s njima. Vježbanjem svog uma i mašte čovjek bi otkrio svoj osobni karakter.
Tako je, u tom procesu, svaka ljudska osoba otkrila svoju dušu po onome što je učinila i kako je odgovorila svojim umijećem, kao i svojim političkim i kontemplativnim snagama, dok je obavljala obične ljudske zadaće. Svaka je osoba također trebala biti osuđena te raspoređeno ili u raj ili u pakao na temelju načina kako je živjela. Sokratovo načelo – “Nikad nije ispravno činiti krivo” – upravljalo je svim ljudskim međusobnim odnosima. Kršćanstvo je potvrdilo i produbilo ovo načelo.
Čovjekovo dostojanstvo i kreposna aktivnost tako su uzdigli vrijednost svake pojedine osobe. Sada su uobičajene aktivnosti ljudskih bića u svim fazama i životnim putovima pokazale Bogu i svijetu pravu dušu te osobe. Ona treba voljeti svoga bližnjega tako što će postupati pravedno. Kršćanska tradicija značila je da su i transcendentni svijet i zemaljski grad spojeni u neproturječnom međusobnom odnosu koji daje konačnu značenje čovjeku i u ovom i u sljedećem svijetu.
Nemir, patnja i grijesi čovječanstva koji prožimaju njegovu cjelokupnu zemaljsku povijest prvenstveno su posljedica toga što je svaki pojedinac svjesno odbijao naravni poredak i milost. Ova nadnaravna sudbina mu je bila slobodno ponuđena od Boga koji želi da svaka osoba, uključujući i pobačenu, dobije vječni život. Ali zato što Bog poštuje slobodu danu čovjeku da prihvati ili odbaci božanski poziv, On dopušta svakoj osobi da odredi svoju vlastitu sudbinu.
Ovdje sam ukratko pratio pet svjetonazora koji se međusobno natječu kako bi vodili ljudski život i djelovanje. Mi često, možda, ne mislimo o sebi da smo zaključani u borbi u kojoj definiramo što jesmo. Shvatiti alternative znači razumjeti ono što nam je ponuđeno i razjasniti kako vidimo sebe i svoju svrhu u životu.
O autoru:
Velečasni James V. Schall, isusovac, dugi niz godina predavao je političke znanosti na Sveučilištu Georgetown. Autor je velikog broja knjiga.
