Ko da je ruka Božjeg gnjeva pritisla na njena pleća. Bilo je to teško brime za divojku. Sidila je na kamenu pokraj mista koje su drugi ljudi zaobilazili. Sidila je u Zvirovićima kad još dub nije pravio ladovinu za umorne čobane koji se ni kašnje, kad je dub izresta nisu sklanjali podanj. Bila je lipa ko upis. Garave kose i puti pritamne za tadašnja mirila lipote, a zubi na broju ko niska bisera. S očima boje neba iznad njene pognute glave. Nije plakala. Njene suze su prisušile. Duv klonuo, a duša neokaljana. Sama u svojoj boli s ovcama na broju. Toga navrata nije bilo nijedne njene jaranice s kojima je čuvala stado. Zato je mogla sidit di je sidila. Nema tome sedan lita da joj je mater svatila da će joj šćer pomatušit. Mater se spustila na kolina, dala se na post, zavitovala se Tomićima da joj budu zagovornici s neba. Zavitovala se tim mučenicima za viru jer je njena šćer patila od bolesti srca za jednim od ubijeni Tomića. Tomić joj je da srce i rič. I ona njemu. Pobiše ji tom silinom da u selu ne osta nijedno Tomića čeljade.
Divojka je bila u dobi kad su je tadašnja mirila i ljudi smatrali starom. Niko u selu nije krećo u nju. Ni rič da bi rekli na nevino žensko čeljade kakva je ona bila. Virovalo se da bi ji kletva nevine divojke stigla, a divojačke kletve narod se boja više nego ičega.
Divojka pomisli da je bar od Tomića bila prstenovana, ter bi svak u selu zna da je virena i da zato odbija crljene jabuke iz ruku udvarača. Razluči da mistu i prolivenoj mučeničkoj krvi priti zaborav. Uspravi se na noge ter vodeć svoje stado, odluči udat se i voljet momka koji živ obliće oko nje. Odluči, ako joj dragi Bog da, izrodit i uzgojit više dice ter svakom svom ditetu kazat za žrtvu koju je podnila cila jedna Tomića obitelj jer je virovala u Isukrsta. Odluči da im ubere u pamet sićanje na teška stradanja i mučeništvo u ovom kraju za turskog vakta. Kako reče Tertulijan, „krv mučenika sime je novi kršćana”.
Mogo bi tekst o ovoj divojci bit dio povisnog romana o Tomićima.1 No, nije. Nije, jer mnoge katoličke žrtve i mista stradanja diljem Bosne i Hercegovine nisu obilježena ni spomenikom, spomenom u kakvoj monografiji, a ni službenim priznanjem Majke Crkve.2 Tužno je da za takve žrtve i mista ne znaju ni seljani iz susidni sela. Valja reć da je ovo misto stradanja vrimenom postalo zavitno. Ko što postadoše Divin, Marin, Ivin, Katin, Jelin grob i Biskupov grob, Nakića groblje i još mnoga druga mista. A danas je, Bogu fala i slava, Tomića groblje misto slobode. Pogled s onoga kamena di je divojka sidila gleda danas na bili križ na Križevcu. Ne vidi se Brdo Ukazanja, al se može ositit i Bog i Gospa. Triba kazat da u BiH ovo nije jedino skupno groblje iz vrimena turskih zulumčara. Triba i zamolit dragoga Boga da sićanje na žrtvu Tomića ne mine ni onda kad mine vrime onoga duba koji danas pravi ladovinu nad Tomića grobovima.
[1] O Tomića groblju razmišljao je don Branko Šimović. Shvatio je da velebni hrast koji raste na Tomića groblju nije poput hercegovačkih hrastova. Otkrio je da je riječ o makedonskom ili grčkom hrastu čije su žireve turski pljačkaši donosili u zobnicama svojih konja. Don Branko dalje zaključuje kako je jedan žir uspio izrasti u svjedoka turskog zuluma. (Usp. Hrast na Tomića groblju – Živi svjedok turskoga zuluma u Hercegovini) Danas se na Tomića groblju nekoliko puta godišnje slavi misa, a oni najvjerniji posebno na Badnjak odlaze paliti svijeće i utjecati se Tomićima. Usmena predaja prenosi da su Tomići stradali upravo na Badnjak, prije dvjesto pedeset godina.
[2] Tomića groblje danas je ipak uređeno. Ondašnji studenački župnik, pokojni don Damjan Raguž, sa župljanima je očistio prostor oko hrasta, skupio kosti pobijenih Tomića iz obližnjih grobova i položio ih u dvadesetak grobova složenih u dva reda, a na svaki je postavio metalni križ. Obnovljena je i kapelica svetog Ivana Krstitelja nedaleko od hrasta, a kip sveca darovala je obitelj Miše Gadže iz Prćavaca. (Usp. Hrast na Tomića groblju – Živi svjedok turskoga zuluma u Hercegovini)
Rječnik manje poznatih riječi: dub (hrast), ladovina (hlad), brime (breme), šćer (kći), jaranica (prijateljica), mirila (mjerila), kašnje (kasnije), čeljade (osoba), virena (zaručena), vakat (vrijeme).
Napomena oel.hr: Tekst je književna proza na hercegovačkoj ikavici, nadahnuta usmenom predajom o Tomića groblju u Zvirovićima, u župi Studenci. Lik djevojke je izmišljen, a prema predaji turski su vojnici u jednom napadu pobili sve obitelji iz zaseoka Tomići. Vrijeme stradanja i broj žrtava nisu pouzdano utvrđeni, a groblje u pisanim izvorima prvi spominje studenački župnik don Marijan Kelava 1914. godine. Sukladno odredbama pape Urbana VIII., izrazom „mučenici” ne želimo preduhitriti sud Crkve, koja Tomiće nije službeno proglasila mučenicima.
