Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina, ponedjeljkom je na pazaru u Ljubuškom bujao život, ostvarivana je prodaja i kupovina.
Prva asocijacija kada se spomene ponedjeljak, za Ljubušake je pazarni dan.
Automobila, kao danas, nije bilo na raspolaganju. Pored pazara bio je poseban prostor, na kojem se vezivala magarad, a svaki vlasnik je po revanju mogao poznati svoje magare. Stari pazar, preslatke lubenice, zelene s tamnim šarama i crnim sitnim špicama, rajčice i paprike… Zanimljivo, u ljetnom razdoblju, ponedjeljkom, za ručak se u svakoj kući pravio sataraš.
Kupci su imali privilegiju kupovati “zdrave” proizvode, jer nije bilo umjetnih gnojiva koji bi mogli uništiti plodnu zemlju ljubuških polja.
Na pazar su dolazili svakog ponedjeljka trgovci iz Dalmacije. S obzirom na to da nije bilo automobila, čudili bi se, kako su dopremali robu do Ljubuškog, idući pješice preko brda, planina, putevima ili prečicama. Bili su uočljivi svojom visinom, ikavicom, pričljivošću… Prodavali su ribu, jegulju, maslinovo ulje, rogače, suhe smokve, bademe…
Prošlost bilježi da se stotine konja, magaraca i teladi nalazilo ponedjeljkom na stočnoj tržnici. Stočni izmet (galebina) se sakupljao, pohranjivao u skladište i na proljeće prodavao kao stajsko gnojivo za obradu, njiva i oranica.
