U sicilijanskoj nadbiskupiji u Cataniji još uvijek je na snazi odluka tamošnjeg nadbiskupa Salvatorea Gristine o zabrani kumstava na krštenjima i krizmama. I bit će tako još jednu godinu. Naime, mons. Gristina odlučio je preklani povući taj potez, jer je procijenio da su krštenja i krizme “društveni običaj u kojem je dimenzija vjere jedva vidljiva”. Nije tako samo u Cataniji.
Svjedoci smo da je tako i kod nas, tj. da su se prve pričesti i krizme vratile nakon pandemije na velika vrata u istome onome duhu u kojemu su se odvijale prije korone. Postajući događajima samima po sebi, koji s podjelom sakramenta, odnosno, primanja prvi puta tijela Kristova, imaju tek simboličnu dodirnu točku, a sve ostalo, od izbora kumova i darova, odjeće i restorana, zaokuplja pažnju publike i krade važnost cijelomu događaju.
Susrevši se s krizmanicima prošle godine u Rimu, papa Franjo pitao ih je jesu li primili “sakrament oproštaja od Crkve”, na što su oni uglas odgovorili s gromoglasnim: Ne! Međutim, u velikoj većini slučajeva sakrament svete potvrde upravo je to – oproštaj od Crkve. Do sljedeće prilike, a to je sakrament ženidbe, kada se prekida apstinencija od Crkve, jer se približio dan vjenčanja i svadbe.
Jedan je župnik u svojoj seoskoj župi, nedaleko od Zagreba, na mudar način testirao i djecu i roditelje i predložio im da ove godine dobrovoljno dolaze na pripravu za prvu pričest i krizmu. Nitko mu se nije odazvao! Nije htio davati pluseve i minuse ove godine, gledati tko dolazi na misu, a tko ne… Rezultat je bio poražavajući. Kao i onaj nakon krizme, kada mu se u crkvu vratilo samo dvoje krizmanika na misu sljedeće nedjelje. No, ovaj njegov eksperiment pokazao i još jedan trend, a to je da selo postaje nezainteresiranije od grada i gradskih župa u kojima se budi duhovnost upravo među mladima.
Sicilijanski nadbiskup svoj je potez zabrane kumstava na tri godine objasnio današnjim društveno-crkvenim kontekstom, gdje u tzv. neregularnim obiteljskim situacijama žive mnogi roditelji krizmanika, pa se kumovi biraju među ljudima koji često ne ispunjavaju kanonske uvjete za kumstvo. A bez kumstva se može, veli mons. Gristina i nevjernim Tomama citirao je Zakonik kanonskog prava, koji u točki 872. veli da prisustvo kuma nije neophodno za krštenje, ali je preporučeno. Odnosno, “neka se kršteniku, ako je moguće, dade kum, čija je zadaća pomagati odraslom kršteniku u pristupu u kršćanstvo, a krštenika dijete zajedno s roditeljima predstaviti za krštenje i isto tako nastojati da krštenik provodi kršćanski život u skladu sa sakramentom krsta i da vjerno izvršava obveze povezane s krštenjem”. Također, veli mons. Gristina, kumstvo nije neophodan uvjet niti za sakrament svete potvrde ili krizme.
Ali što će onda biti sa skupim darovima koji prate krizmu i padaju na leđa kumova? Kakva je to krizma bez novih mobitela, pametnih satova, električnih romobila, zlatnine ili šuškavih eura?
“Predlažem vam da kumčetu ne kupite ništa. Odnosno predlažem ti da ti stvarno vršiš tu službu onako kako je Crkva to zamislila. To znači redovito ga zvati, pitati ga kako on stoji s vjerom, ići s njim na misu, moliti se zajedno s njim i to vrijedi cijeli život”, izjavio je nedavno don Damir Stojić, rekavši kako je on dvaput odbio biti krizmani kum, jer je držao da nije prikladan biti kumom. Poziva i ostale da dobro promisle i odvagnu kada ih se pozove u tu odgovornu ulogu.
Odgovorna je upravo zbog onoga sakramentalnog dijela, a ne zbog darova ili ručka u restoranu. Kum na sebe u toj inicijaciji preuzima odgovornost za duhovni rast svojega kumčeta, koje također mora biti svjesno da toga dana primajući pečat Duha Svetoga ulazi u svijet odraslih i punoljetnih vjernika. Sve ostalo je neozbiljno i neodgovorno. P. Stjepan Ivan Horvat duhovito je primijetio kako je to kao da nekoga primaš u klub vegetarijanaca i nakon obećanja što ih je dao da neće jesti meso, nastavlja uživati u kobasicama i odrescima. Odgovornost je, dakako, i na samoj Crkvi, koja bi trebala preispitati motive za pristup sakramentima, a ne primati prvopričesnike i krizmanike kao nekad u pionire i/ili omladince. No tada bi se poljuljale brojke i statistike, a to nikome nije u interesu. Iskrenost bi se lako mogla odraziti kao u primjeru župnika iz spomenute seoske župe.
Premda, nikad se ne zna, možda i ovaj primjer sa Sicilije inspirira nekog našeg biskupa, pa “spusti rampu” pred krizmane kumove, dok se smisao cijele priče malo ne izbistri i dođe do onoga bitnoga i u sakramentu svete potvrde i u bijeloj hostiji svete pričesti.
