Više nego sedam puta skuplje platit ćete kroasan od marelice u jednoj pekari u Dubrovniku nego na primjer u Barceloni. Ukratko, prošetali smo do pekare Mlinar u Dubrovniku, turisti tamo često kupuju, ali i domaći.
Uđem u pekaru i kažem: “Može jedan kroasan od marelice?”
Prodavačica mi ga uredno doda i kaže 2,70 eura. Šokiran cijenom, već mi je prisjeo. Ljubazna prodavačica pita: “Imate li našu karticu?”
Rekoh nemam, mada bi cijena s tom karticom bila nešto jeftinija, ako se ne varam 40 posto jeftinija. Ipak, trebamo znati da jadni turisti nemaju kartice za popust i bodove, a s druge strane zašto bi ja kao kupac morao imati loyalty karticu da bi platio kroasan jeftinije, a i dalje puno skuplje nego na primjer u jednoj Španjolskoj.
Konkretno, kroasan u Španjolskoj, točnije u Barceloni, takav isti, s istim punjenjem i iste veličine platit ćete oko 35 centi. Negdje i 50 centi, ali, kroasančić s marelicom tamo nećete platiti 2,70 eura niti 1,60 eura jer tamo imaju logiku. Španjolci razumiju da jedan kroasan veličine dva zalogaja koji je proizveden serijski u nekoj europskoj tvornici ne može koštat po zlato jer je to ipak jedan običan kroasan.
To je ta famozna “vrijednost za novac” koju nam turisti zamjeraju. Pokušavamo prodati nešto što je jeftino kao da prodajemo zlato, kao da je kod nas kroasan ili bilo što vrjednije nego negdje drugo. Vrijednost za novac! Dakle, kroasan u pekari ne vrijedi 2,70, ali ne vrijedi ni 1,60. Zašto? Jednostavno ne vrijedi…
