“Jedna glupa odluka, jedna večer, jedna poruka na Snapchatu može nekome uništiti zdravlje ili život. I to nije film ni reklama protiv droge, nego stvarnost koja se događa svaki vikend. Danas droga više nema lice dilera iz mračnog prolaza; danas ima filtere, emojiće i aplikacije na mobitelu”.
Rekla je to Gordana Cavicchi, socijalna radnica s, na žalost, bogatim iskustvom vezanim uz probleme ovisnosti kod populacije odraslih, ali i onih vrlo mladih. Djece.
Posjetili smo ovu “kuću nade” u Prologu, razgovarali s djecom koja se liječe. Tinejdžerima koji su već zaglibili toliko da moraju biti tu, uz preporuku poštivanja trajanja programa od godinu dana boravka u zajednici. Većina njih u zajednici završava srednju školu, polaže vozački ispit.
U tom balončiću sigurnosti i – ipak – pseudostvarnosti oni su zaštićeni od iskušenja, dobivaju potrebnu terapiju i nemaju pristup mobitelima, niti društvu kojeg su ostavili vani. Ipak, imaju svoje radosti, uživaju u mladalačkim danima u kojima se izmjenjuju sunce i kiše, ljeto i zima. U strogo strukturiranom dnevnom rasporedu imaju dovoljno vremena za rad, ali i kontemplaciju i zabavu. Ipak su oni još uvijek samo djeca ili vrlo mladi ljudi, jedva punoljetni.
Ustaju u sedam, doručkuju pola sata kasnije te prema želji prakticiraju molitvu. Nije obvezna, kao što vjerski status nije kriterij za prijam u zajednicu, premda je nazvana po katoličkom papi Ivanu 23., koji je ostao upamćen u povijesti po svojoj iznimnoj dobroti i čovjekoljublju. Nakon 8.30 sati ujutro korisnici terapijske zajednice laćaju se posla vezano uz čišćenje, kuhanje, glačanje rublja, izradu krunica, održavanje okoliša… I tako do ručka u 12.30 sati.
– Nekad imamo, po potrebi, i grupni sastanak u 10 sati. Tada raspravljamo o nekoj situaciji, razmjenjujemo mišljenja i iskustva – kazuje Cavicchi, dugogodišnja voditeljica više zajednica iz grupacije Papa Giovanni XXIII, no nastanjena upravo u ovoj u kojoj boravi najranjivija i najmlađa skupina. Trenutno u svojim redovima boravi 20-ero djece i mlađih punoljetnika: 16 dječaka i četiri djevojčice.
Nakon ručka koji se zaključuje iza 13 sati slijedi odmor do 15.30., a onda ide – marenda.
– To su mladi ljudi, uvijek su gladni – osmjehuje se Gordana.
Od 16 do 17.30. se ponovo radi ono što je potrebno kako bi samoodrživ mehanizam zajednice funkcionirao, a u 18 sati na rasporedu je – pisanje dnevnika.
– Važno je da pišu o onome što osjećaju, a ne što su radili; to znamo. Bitno je da znamo o čemu razmišljaju, a i da oni sami kroz pisanje procesuiraju te osjećaje i naknadno imaju mogućnost usporedbe i uvid u vlastito napredovanje tijekom liječenja – kazuje diplomirana socijalna radnica i voditeljica, koju klinci od milja zovu “teta Goge”. Ipak, autoritet voditelja je neupitan, pa odnos postaje prijateljski i sasvim opušten tek pri kraju liječenja.
Večernji program talijanski zvan “serata” raznoliko je koncipiran, te po njihovim željama: igraju se karte (briškula), gledaju utakmice, organiziraju disko-večer, korisnici jako vole i karaoke.
– Ipak su oni mladi, treba im zabava. Dvaput tjedno pogledamo i središnji Dnevnik na televiziji, to im nije baš jako zanimljiv sadržaj, ali dobro je da znaju ono osnovno, što se događa “u vanjskom svijetu”.
Često se gleda i film, ali pazimo na odabir; primjerice, nećemo prikazati “Djecu s kolodvora ZOO”, ili “Kuma”, srećom izbor filmova je bogat pa ciljamo sadržaj koji ih neće podsjećati na ono s čime će se možda suočiti kad iziđu. Do tada bi trebali psihološki ojačati, biti spremni na neizbježna iskušenja – primjećuje Cavicchi.
Klinci iz zajednice nedavno su bili na izletu na Ušću Neretve, te čak četiri dana na kampiranju u Makarskoj, odakle donose divne uspomene. Za one koji polažu razredne ispite, organiziran je prijevoz, kao i za liječničke preglede, posjete psihologu, obuku ukoliko idu na satove vožnje… Oni su tek malo odrasliji “pilići”, koji su posrnuli kad su provirili iz gnijezda. Neki ga nisu ni imali, ali će ga vjerojatno sami izgraditi. Važno je da dobiju priliku, makar iz druge ruke.
– Idući tjedan imamo čak petero krizmanika iz zajednice – ponosno će njihova “druga mama”, Gordana Cavicchi. Svi će dobiti svečani ručak, priliku za posjetu rodbine i male darove od zajednice. Jedina razlika je u tome što alkohola nema – ni u promilima.
– Imaju pravo na do deset cigareta dnevno, i to je jedini mali porok kojega dozvoljavamo. Jednog dana, kad se izliječe, moći će popiti pivo uz pizzu, ili čašu vina uz ručak kao i svi drugi ljudi. No, dok traje liječenje, ništa od toga. Ni bevanda – rezolutna je Cavicchi, čelnica zajednice koja nudi nadu, ruku spasa tako potrebnu onima koji su tek upoznali život, i to njegovu najmračniju stranu.
MARIJA (17)
Marija je lažno ime (puni podaci poznati su redakciji) predivne mlade djevojke iz gradića na jugu Hrvatske. Ima samo 17 godina i već je devet mjeseci u terapijskoj zajednici, polaznica je ugostiteljske škole kuharskog smjera, te polaže ispite na daljinu; dobro joj ide.
U zajednici je pronašla mir i prijatelje, te dobila priliku trezveno razmišljati o budućnosti; vidi se kao polaznica Pravnog fakulteta u dogledno vrijeme. Voljela bi postati socijalna radnica, i živjeti u drugom, možda većem gradu, izvan okruženja koje joj je narušilo mlade godine. Iako je, poput drugih mladih posrnulih duša, tada mislila da je sve to super i zabavno.
– Roditelji su se razveli kad smo sestra i ja bile jako male, mama je puno radila, mijenjali smo prebivališta… Nekako je sve bilo kaotično, čini mi se da sam prebrzo sazrijevala, nedostajao mi je kontakt s majkom, ali ne krivim je jer je radila da nam osigura bezbrižan život, egzistenciju. Ipak, cijena je bila previsoka. Premalo smo je imale za sebe, sestra i ja – kazuje Marija, koja s ocem nema nikakav kontakt. On je zasnovao i novu obitelj, ima još jedno dijete.
Prvu je drogu uzela sa 14 godina. Bila je to trava, uslijedili su metamfetamin i speed. Met je nalik kristalu, konzumira se pušenjem. Nikad nije bila “na igli”, kao ni ostali korisnici zajednice; heroin više nije moderan, što je istodobno dobro i loše. Nove droge ne prenose zarazne bolesti, ali mogu trajno oštetiti mozak i kognitivne funkcije. Marija je tu imala sreće, pametna je i draga djevojka, sramežljivog osmijeha. Ljepotica – jedna od onih koje lako postaju plijen loših dečkiju.
– Imam dečka vani, da. Stariji je od mene, nadam se da više nema veze s drogom – stidljivo veli.
Spletom okolnosti, više ju je “odgojila” ulica, nego obiteljski dom, no na odvikavanje od opijata se javila dobrovoljno i na vrijeme.
– Ostat ću još neko vrijeme… Koliko bude trebalo. Žao mi je što sam povrijedila majku, sestru. Želim postati pravnica ili socijalna radnica i pomagati drugima, nakon ovog iskustva – priželjkuje Marija: divno, neiskvareno mlado biće.
KARLO (16)
Mladić kojemu smo promijenili ime (znamo pravi identitet i sve formalne podatke) najmlađi je trenutni korisnik programa zajednice, i u Prolog je došao iz grada sa sjevernog hrvatskog priobalja. Sa tako malo godina nevjerojatno je ono što smo čuli; srećom, “na vrime je”, sve se dade popraviti.
– Oboje roditelja su mi preminuli od karcinoma, skrb nada mnom su preuzeli srodnici-skrbnici, dobri ljudi, visoko obrazovani. U meni je možda nastao problem dok je majka, nakon očeve smrti, sama dugo bolovala, praktički godinama umirala; bila je jako popustljiva. To je, znate kako se kaže, medvjeđa usluga bila za mene.
Bio sam zapušten, lunjao gdje sam htio, probao travu u šestom osnovne, uz cigarete. Onda sam počeo pušiti i galaxy, to vam je najgora droga, i duplo jeftinija od trave. Kad je gram trave koštao deset eura, galaxy je bio pet.
Zovu je “zatvorska droga”, baš je nekako za ološ: sadrži sve kemikalije iz WC-a, osvježivača prostora, metadon, iscjedak iz igle, sve što se može pronaći, otpad koji “puca”. Kupio sam opuške galaxyja, to se puši s kartonskim filterom, vonja na plastiku. U gradu u kojemu sam živio sve je puno galaxyja, a ja sam postao pravi forenzičar za to, njušio sam što bih mogao reciklirati, popušiti, bit omamljen. Realno, odvratno – razborito veli mladi Karlo, koji ostavlja puno zreliji dojam od svojih 16 godina.
U prvom razredu srednje Grafičke škole uvidio je da se razvila ovisnost. Pao je razred.
– Sa 15 godina završio sam na Psihijatriji, stalno sam potom imao sastanke s mojom psihijatricom, koja mi je rekla da neće ići bez komune. Nekako sam zazirao od toga, bojao sam se teških poljoprivrednih radova, da ću morati puno moliti, i tako. Moram reći da sam se ugodno iznenadio ovdje – čak smijem malo i pušiti cigarete, radovi nisu teški, zabavno je, dobro se osjećam i ne trebaju mi nikakvi opijati!
Još uvijek preispitujem svoj odnos s Bogom, ali sad sve vidim puno jasnije. Ne želim svoj prošli život – rezolutan je dječak, koji u zajednici boravi pet mjeseci – otkad je navršio šesnaestu.
– Želim se u budućnosti baviti glazbom, biti producent, pisati tekstove i skladati. Ono, ozbiljna priča, ne neki drogirani kvazi-glazbenik, nego profesionalac. Volio bih prakticirati i neki drugi, likovni oblik umjetnosti. Ovdje od drveta izrađujem male predmete, a najdraže su mi trzalice za gitaru – zaneseno će Karlo, još dijete s puno mašte i planova.
Neka mu se oni najbolji i ostvare.
