Prvi put medijski o svom progonu i robijnji progovara prof. dr. sc. fra Franjo Vidović. Prekida se javna šutnja o njegovom robovanju u zatvoru u Zenici. Osuđen je na 6 godina. Odrobijao je 4 i pol godine. Što se zbivalo poslušajte i pogledajte u emisiji AGAPE fra Marija Knezovića na Radiopostaji MIR Međugorje.
Franjo Vidović, novak iz franjevačkog samostana na Humcu, optužen je da je s još šestoricom učenika Franjevačke gimnazije u Visokom, po nalogu emigracije \’\’okupljao istomišljenike koji su bili spremni u danom momentu boriti se za NDH.“ On je u proljeće 1980. uhićen i zajedno s gimnazijalcem Ivanom Turudićem osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Vidović je osuđen na 6 godina, a Turudić na ukupno 8 godina zatvora.
Što se sve zbivalo? Tko ga je posjećivao? Što ga držalo na životu dok je u zatvoru lijevao željezo? U koga se tada razočarao? Kako je na nevjerojatan način primao pričest?
Najbolnije bijaše kad su ti UDBAŠI, koji, kako reče, i danas hodaju Hercegovinom, njegovoj majci poslali KRVAVU ODJEĆU njezina sina fra Franje. Kako mu je pao odlazak iz Hercegovine?
Ovo je priča koja zavrjeđuje cjelovito slušanje i gledanje.
Prvi ili posljednji Božić u zatočeništvu? – priča iz Glasa Koncila
Fra Franjo je rođen 1960. godine u Črnkovcima kod Osijeka, osnovnu je školu završio u Zagrebu i maturirao na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. U novicijat hercegovačkih franjevaca stupio je 1979., a već sljedeće je godine osuđen je zbog »antikomunističke djelatnosti« te je pune četiri godine – do 1984., proveo u zeničkom zatvoru. Filozofsko-teološki studij završio je 1987., a potom magistrirao teologiju na sveučilištu u Augsburgu. Dvije je godine pastoralno djelovao u hercegovačkom samostanu na Humcu, a tijekom 1992. bio je i vojni kapelan u postrojbama HVO Ljubuški. Doktorat iz biblijske teologije postigao je g. 1997. na sveučilištu u Grazu u Austriji, a sada pastoralno djeluje u austrijskom Weissensteinu. Radi na također habilitacijskoj radnji i predaje biblijsku teologiju Novoga zavjeta na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.
Svoj emotivan i potresan pismeni zapis o Božiću u uzništvu naslovio je znakovitom porukom: »Unatoč svemu – Božić!« u kojem se prisjeća: »Hladna zenička noć. Treća smjena! Stojim u redu i čekam. Prozivka! U koloni se ide na posao. Nebo je puno zvijezda, gledam ih i misli naviru. Iz daljine čuje se pokoji pucanj. Uskoro će zazvoniti i crkvena zvona. Vjernici će poći na polnoćku i slušati evanđelje i poruku s neba: Slava Bogu na visini i mir ljudima na zemlji! Ljudi okupljeni na misi poželjet će jedni drugima sretan Božić i požuriti se kućama kako bi sa svojim obiteljima proslavili rođenje Sina Božjega. A ja, a mi ovdje u zatvoru? Mi idemo u redovima, vode nas na radna mjesta u ljevaonici željeza. Noć je hladna, no još je hladnije oko srca. Oko mene suosuđenici, ubojice, kradljivci i pokoji politički osuđenik kao i ja.
Naviru misli, sjećanja na prošli Božić, na svečanu zvonjavu humačkih zvona, božićne pjesme, radost u očima vjernika. Ovoga Božića za mene buka strojeva, psovke, mračni pogledi stražara, umor.
Naviru pitanja: Ako se doista ove noći rodio Spasitelj, zašto je čovjek još uvijek drugomu čovjeku vuk? Zašto svijet nakon njegova rođenja nije postao bolji? Zašto Novorođeni nije došao s moći i vlašću i učinio kraj svakoj patnji? Zašto sam dospio u zatvor? Zašto su me zatvorili? Što sam im mogao učiniti sa svojih 19 godina? Ja sam se samo usprotivio tvrdnji moga profesora da je kardinal Stepinac bio zločinac. Tvrdio sam da je nepravedno osuđen i zatvoren. Tvrdio sam da su profesorovi dokazi o Stepinčevoj krivnji iz knjige ‘Magnum crimen’ krivotvorine. Na suđenju mi rekoše da sam neprijatelj države, socijalizma, nesvrstanih. Jedan od svjedoka reče kako sam tvrdio da hrvatski narod u onoj državi nije jednakopravan i da ima pravo na svoju samobitnost. Državni neprijatelj s nepunih dvadeset godina, strah i trepet socijalističke države! I evo me u zeničkom zatvoru!
Božić je! Tko zna hoće li mi to biti prvi ili možda posljednji Božić u zatočeništvu? Upravnik zatvora pri dolasku u zatvor obećao mi je kako će sve učiniti da me uništi jer sam državni neprijatelj, rušitelj ‘bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti’. No večeras je Božić! Oko dva sata nakon ponoći kratka stanka. Sjedim s nekoliko političkih zatvorenika. Starina Soldo vadi iz svoga džepa nekoliko oraha: ‘Braćo podijelimo ih, ta Božić je!’«
