Reportaža video kanala Glas Hercegovine i novinara Maria Brkića donosi priču o 82-godišnjem Franji Mikuliću iz mjesta Dužica, zaselak Smokinje, u blizini Širokog Brijega, koji je nakon čak 41 godine rada u Švicarskoj odlučio svoj život nastaviti tamo gdje je sve i počelo, u rodnom selu.
Povratak nakon četiri desetljeća rada u inozemstvu
Franjo je veći dio života proveo daleko od obitelji i zavičaja, radeći kao metalo-tokar u Švicarskoj. Nakon dugog radnog vijeka stekao je mirovinu i prije 11 godina donio odluku koja mu je promijenila svakodnevicu – povratak kući.
Po dolasku pred njegovu kuću, novinar Mario Brkić zatekao je Franju kako električnim škarama uređuje živicu, a u razgovoru je istaknuo kako ga i danas „zdravlje mazi“ te kako aktivno održava svoje imanje.
Franjo je ispričao kako se sa suprugom vratio u Smokinje te da imaju troje djece – dvoje živi u Hrvatskoj, a jedno u Švicarskoj. Nakon povratka u rodni kraj, obnovio je staru obiteljsku kuću i uredio imanje. Od stare štale iz 1959. godine napravio je konobu, u kojoj je sačuvao brojne stare predmete koji svjedoče o nekadašnjem životu u Hercegovini.
Težak život u Švicarskoj i početci u Sokol-u
Svoj radni vijek započeo je 1968. godine u tadašnjem mostarskom Sokolu, gdje je izučio zanat tokara. Nakon odsluženja vojnog roka odlazi u Švicarsku, gdje, kako kaže, život nije bio nimalo lagan, najveći izazov bio je jezik, jer nije znao njemački, a rad je bio fizički zahtjevan.Investicije Bosna Hercegovina
„Da sam znao što me čeka, možda ne bih ni otišao“, prisjeća se Franjo, dodajući kako je tek nakon dolaska upoznao današnju suprugu, s kojom je kasnije osnovao obitelj.
Tijekom 41 godine rada u Švicarskoj radio je uglavnom u svojoj struci i promijenio samo dva radna mjesta. Danas, kaže, sjećanja su pomiješana, ali mu najviše nedostaju red, organizacija i jasnoća pravila života kakva je tamo imao.
Miran život u Smokinjama i povezanost sa zajednicom
Povratkom u Hercegovinu Franjo se nije povukao iz života zajednice. Naprotiv, aktivno pomaže svom selu – sudjelovao je u dovođenju vode, zidanju kamenog zida oko groblja te uređenju dječjeg igrališta. U Smokinjama danas živi tek tridesetak stanovnika, ali, kako kaže, zajedništva ne nedostaje – posebno za blagdane kada se svi okupljaju, pa zajedno kite božićno drvce.
Prisjeća se djetinjstva u selu, škole u Rasnu i Ledincu, nizanju duhana te vremena bez električne energije, kada se učilo uz lampu petrolejku. Potječe iz velike obitelji s četvero djece, a život u to vrijeme bio je, kaže, znatno teži nego danas.
Danas Franjo živi mirnije, održava dvorište i baštu, a i dalje voli otputovati na more i posjetiti obitelj. Njegov povratak u rodni kraj pokazuje da mirovina ne znači kraj aktivnosti, nego početak jednog drugačijeg ritma života.
Reportaža postavlja i pitanje: nedostaje li mu Švicarska i bi li ponovno donio istu odluku? Franjo kroz osmijeh i iskustvo poručuje da je život u inozemstvu donio mnogo rada i odricanja, ali da je mir u rodnom kraju ono što danas najviše cijeni.
Priča o Franji Mikuliću priča je o generaciji koja je „trbuhom za kruhom“ odlazila daleko, ali se u starosti vraćala onome što nikada nije zaboravila, zavičaju i korijenima.
