Videonovinar Mario Brkić s Glasa Hercegovine donosi još jednu zanimljivu životnu priču iz hercegovačkog kraja. U selu Ravno, između Tomislavgrada i Rame, upoznao je 71-godišnju Radmilu Abram, ženu vedrog duha koja svakodnevno čuva oko 200 ovaca. Život je nije uvijek mazio, ali joj nije oduzeo osmijeh, vedrinu i ljubav prema životu na selu.
Radmila kaže da je uz stoku praktički od rođenja. Čuvanje ovaca za nju nije samo posao, nego način života na koji je navikla još od najranijeg djetinjstva.
Danas brine o stadu od oko 200 ovaca, a najveći dio posla obavlja sama. Svakoga jutra ustaje oko šest sati, popije kavu i kreće u novi radni dan.
„Pusti me da svoj život živim“
Na pitanje Marija Brkića bi li takav život zamijenila odlaskom u neku tvrtku i klasičnim radnim vremenom, Radmila odgovara bez mnogo razmišljanja.
„Ne bih se ja nikad mijenjala za ovo. Ako mi vjeruješ. Na selu sam rođena i na selu ću umrijeti“, kaže Radmila.
Za nju život na selu prije svega znači slobodu.
„Ne mogu ja u gradu biti. Ja sam zatvorena. A kad sam ovdje, onda mi je šire“, objašnjava.
„Prije se manje imalo, ali bilo je slađe“
Radmila se tijekom razgovora prisjetila i svog djetinjstva. Odrastala je na selu, čuvala stoku i istodobno išla u školu. Iako se tada materijalno imalo mnogo manje, uvjerena je da su ljudi bili sretniji i zadovoljniji.
„Možda se prije puno manje imalo, ali nekako se živjelo. Bilo je slađe i radosnije nego danas“, kaže.
Primjećuje i koliko su se promijenili međuljudski odnosi.
„Danas nikome nitko ne nazove dobar dan, ni kako si, ni što“, govori Radmila.
Prisjetila se vremena kada su djeca sama pravila lopte od krpa, dok danas imaju gotovo sve, ali mnogo vremena provode uz mobitele i sve se manje kreću.
Život je nije uvijek mazio
Iza Radmilina osmijeha krije se i život ispunjen brojnim iskušenjima. Nakon završetka škole udala se u Bugojno, gdje je dobila dvoje djece. Jedno od njih danas živi u Njemačkoj, dok je drugo na moru.
O svojoj prošlosti govori otvoreno. Prvi suprug imao je problema s alkoholom, a nakon njegove smrti ponovno se udala.
„Teško je čovjeku i samom“, kaže Radmila, objašnjavajući kako je ljepše kada uz sebe imaš osobu s kojom možeš popiti kavu i razgovarati.
S djecom je redovito u kontaktu, a za njih ima samo jednu želju.
„Samo neka su živi i zdravi. I neka ne zaborave majku.“
Promijenila se klima, ali i ljudi
Svakodnevni život sa stokom donosi brojne izazove. Ovogodišnje ljeto bilo je izrazito vruće, a poseban problem predstavlja nedostatak vode.
Radmila kaže kako je kiše bilo vrlo malo te da se posljedice suše jasno vide na terenu.
„Promijenila se klima. I promijenili su se i ljudi. Sve se promijenilo. Ništa više nije kao što je nekad bilo“, kaže.
Najzahtjevnije razdoblje ipak joj je zima, osobito kada počne janjenje. I zime su se, kaže, promijenile. Velikih snjegova kakve pamti iz prošlosti gotovo više nema.
Čuvat će ovce dok god bude mogla
Unatoč 71 godini i svakodnevnim obvezama, Radmila ne razmišlja o potpunom povlačenju iz posla. Na pitanje koliko još planira čuvati ovce, odgovorila je jednostavno – dok može.
Čuvanje stoke prati je cijeli život.
„Ovako mi je bilo od malih nogu, ili krave ili ovce. Ja sam rođena na selu“, kaže.
A kada jednoga dana više ne bude mogla raditi kao danas, vjeruje da će se već pronaći nešto drugo. Najvažnije joj je, kaže, zdravlje.
„Ja sam dijete sa sela i ne stidim se“
Radmilina priča koju donosi Mario Brkić s Glasa Hercegovine nije samo priča o 71-godišnjakinji koja čuva 200 ovaca. To je i priča o generaciji koja pamti vrijeme kada se imalo manje, ali se, kako Radmila kaže, živjelo zadovoljnije.
„Prije smo bili zadovoljniji nego danas. Nisi želio ništa, imao si sve“, govori.
Svoj odnos prema selu najbolje je sažela riječima:
„Ja sam dijete sa sela i ne stidim se. Umrijet ću na selu.“
Radmila je prošla kroz različite životne situacije, ali je sačuvala ono što je možda i najvažnije – vedar duh, smisao za humor, ljubav prema selu i osmijeh na licu.
Cijelu Radmilinu priču pogledajte u videoreportaži Marija Brkića za Glas Hercegovine.
