U novoj epizodi podcasta kod Ive Kraljević gostovala je Marijana Grgić, psihologinja iz Čitluka, koja otvoreno progovara o vlastitom životnom iskustvu – životu uz supruga ovisnika o heroinu, borbi za opstanak obitelji i dugom putu prema ozdravljenju.
Ova priča nije samo stručna analiza ovisnosti, nego sirovo i iskreno svjedočanstvo žene koja je prošla kroz, kako sama kaže, “brodolom” života.
Život u laži, strahu i manipulaciji
Marijana je u braku tri godine živjela ne znajući da joj je suprug dugogodišnji ovisnik.
„Drogirao se od 12. godine, a ja sam to saznala tek nakon tri godine braka“, otkriva.
Ovisnost, kako objašnjava, ne počinje drogom nego – laži.
„Droga počne od laži. To je laž koja se uvuče u kosti puno prije nego dođe sama droga.“
Život uz ovisnika opisuje kao stalni krug manipulacije, straha i emocionalnog iscrpljivanja. Periodi prividnog mira izmjenjuju se s krizama, bijesom, nestankom novca i teškim sukobima.
“To je dijagnoza – supruga ovisnika”
Jedna od najjačih rečenica iz razgovora odnosi se upravo na položaj partnera:
„Supruga ovisnika je posebna dijagnoza – to još ne postoji u priručnicima, ali bi trebalo postojati.“
Objašnjava kako partneri često razvijaju tzv. „mesijanski kompleks“ – uvjerenje da mogu spasiti ovisnika, iako time zapravo produbljuju problem.
„Mi želimo pomoći, ali ne na način koji je potreban. Dajemo novac, a govorimo ružne riječi. To je začarani krug.“
Pakao koji razara cijelu obitelj
Kako ovisnost napreduje, posljedice postaju sve vidljivije – i fizički i psihički.
„U jednoj godini moj suprug je od normalne osobe došao do toga da nije mogao zadržati ni čašu vode, zubi su mu bili uništeni, izgledao je kao prosjak.“
Obitelj tone u dugove, nestaje novac, prodaje se imovina, a svakodnevica postaje borba za preživljavanje.
Istovremeno, partner prolazi kroz vlastiti slom.
„Bila sam u stanju da poželim da me nema. Ne da si nešto napravim, nego da jednostavno nestanem.“
Suicid kao “rješenje” i trenutak preokreta
U najtežim trenucima njezin suprug pokušava suicid.
„Ovisnik često vidi suicid kao rješenje jer više ne vidi izlaz iz laži u koju je upao.“
U tom periodu Marijana se, iako se ranije udaljila od vjere, vraća molitvi.
„Kad sam probala sve, uzela sam sol i vodu, molila i plakala. To je bio moj vapaj – ‘Bože, što je ovo više?’“
Upravo tada počinje polagani preokret.
Komuna – jedini izlaz
Nakon dugotrajne borbe, suprug ulazi u zajednicu za odvikavanje, a kasnije i ona sama s djetetom.
„Jedini put izlaska iz teške ovisnosti je detoks i komuna. Trećega nema.“
Period prije ulaska opisuje kao jedan od najtežih u životu – mjeseci detoksa, nesanice, agresije i stalnog straha da će se sve vratiti na početak.
Nakon njegovog odlaska, suočava se s novim problemom – samom sobom.
„Kad njega više nema, ostaješ sam sa sobom. A tada vidiš koliko si i ti ranjen.“
Novi život i pomoć drugima
Danas Marijana radi kao psihologinja i savjetuje obitelji ovisnika, ali i same ovisnike.
Njeno iskustvo, kaže, pomaže joj da razumije ono što se ne može naučiti iz knjiga.
„Naše svjedočanstvo ljudima donese suze, ali i nadu.“
Posebno upozorava i na probleme unutar zajednica, uključujući toksične odnose i duhovna zlostavljanja, o čemu se rijetko javno govori.
Priča o ovisnosti – bez uljepšavanja
Ova ispovijest razotkriva ovisnost bez romantiziranja – kao bolest koja razara pojedinca, ali i cijelu obitelj.
Istovremeno, donosi i snažnu poruku:
izlaz postoji, ali je težak, dug i zahtijeva potpunu promjenu života.
