Na tribini „Hrvatska vas zove (8): HOS Hercegovine“, održanoj u Kinodvorani Ljubuški, posebno upečatljivo svjedočanstvo iznio je Jure Rupčić, zapovjednik I. satnije 1. dragovoljačke pukovnije HV „Kralj Tomislav“. Govorio je o počecima postrojbe, Čepikućama, dolasku 58 dragovoljaca iz Ljubuškog, ratnom putu svojih suboraca, ali i dugogodišnjoj borbi za priznavanje njihova statusa.
U Ljubuškom je održana tribina iz ciklusa „Hrvatska vas zove“, ovoga puta posvećena HOS-u Hercegovine i 35. obljetnici osnutka HOS-a.
Tribinu su organizirali Udruga pripadnika HOS-a „Vitez Blaž Kraljević“ Županije Zapadnohercegovačke i Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ Zagreb, a uz pripadnike HOS-a Hercegovine sudjelovali su i pripadnici 1. dragovoljačke pukovnije HV „Kralj Tomislav“.
Među njima je bio Jure Rupčić, čije je opširno svjedočanstvo publiku vratilo u prve mjesece Domovinskog rata.
Rupčić: „Bez pravde nema mira, a pravde nema bez istine“
Već na početku izlaganja Rupčić je naglasio koliko je, po njegovu mišljenju, važno i nakon 35 godina govoriti o događajima iz tog vremena.
Podsjetio je na misao sv. Augustina:
„Bez pravde nema mira, a pravde nema bez istine.“
Govoreći o onome što je nazvao „medijskom blokadom“, Rupčić je poručio kako upravo zbog toga sudionici ratnih događaja trebaju govoriti o onome što su osobno proživjeli.
„Medijska blokada sama po sebi govori da mi trebamo govoriti“, kazao je, nakon čega je počeo iznositi podatke o nastanku i ratnom putu postrojbe.
Od Čepikuća do 1. dragovoljačke pukovnije
Rupčić je ispričao kako je 1. dragovoljačka pukovnija „Kralj Tomislav“ nastala iz jezgre dragovoljaca i dijela pripadnika Zbora narodne garde.
Posebno se zadržao na borbama kod Čepikuća, gdje je, prema njegovu svjedočanstvu, bilo 82 pripadnika hrvatskih snaga.
Tijekom tribine pročitao je i dokument od 9. studenoga 1991. godine, odluku predsjednika Republike Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga dr. Franje Tuđmana, kojom je postrojba pohvaljena za iskazanu hrabrost, junaštvo i doprinos obrani domovine u borbama kod Čepikuća.
Rupčić je pritom ustvrdio da se ono što je osobno doživio na terenu u pojedinim dijelovima razlikuje od kasnije „službene istine“ o tim događajima.
„Najbolje o Čepikućama znaju oni koji nisu bili“, kazao je Rupčić, opisujući razgovor u kojem mu je, prema njegovim riječima, jedan visokorangirani čovjek na njegov prigovor odgovorio da je nešto „službena istina“.
„U redu je službena istina. Međutim, prava istina nije takva“, poručio je.
„Što znači biti dragovoljac?“
Posebno emotivan dio Rupčićeva svjedočanstva odnosio se na ratne dragovoljce.
Postavio je pitanje što zapravo znači biti dragovoljac, a zatim ponudio vlastito viđenje:
„Dragovoljac bi trebao biti osoba koja se nudi domovini na bilo kojem vojnom zadatku, spremna čak i poginuti, a da za to ne traži ništa.“
Govoreći o razvoju postrojbe, Rupčić je posebno spomenuo Ljubuški.
Prema njegovu svjedočanstvu, 19. prosinca 1991. stiglo je 58 ljudi iz Ljubuškog, što je bilo prvo novačenje, a postrojba je poslije narasla na oko 430 pripadnika.
Prisjetio se i Nediljka Vujevića Mitula
Rupčić je tijekom svjedočanstva podijelio i jednu anegdotu povezanu upravo s dragovoljcima iz Ljubuškog.
Među 58 Ljubušaka koji su stigli u postrojbu bio je, kako je kazao, i Nediljko Vujević Mitul, kojega je opisao kao prepoznatljivog i dragog Ljubušaka.
Prisjećajući se njegova ratnog entuzijazma, Rupčić je ispričao kako je Mitul dobio pušku gotovo njegove visine te zatražio još dvije bombe uz poruku:
„Dajte mi još dvije bombe, idem sam na Beograd.“
Rupčić je tu anegdotu ispričao kao ilustraciju morala i raspoloženja među tadašnjim dragovoljcima.
Prisega u Metkoviću
Rupčić je govorio i o prisezi I. satnije, kojoj je bio zapovjednik.
Prema njegovu svjedočanstvu, prisega je održana 12. siječnja 1992. godine u hotelu Narona u Metkoviću.
Kazao je kako je nazočio tadašnji zamjenik ministra obrane Ivan Milas, koji je donio ratnu zastavu, dok je Rupčić čitao prisegu.
„Sve je bilo po protokolu“, prisjetio se, dodajući kako su tada dobili i velike čestitke za borbe kod Čepikuća.
„Mnogi momci nisu riješili ništa“
No jedan od najsnažnijih dijelova Rupčićeva izlaganja odnosio se na ono što se događalo nakon rata.
Govorio je o dugogodišnjim pokušajima dokazivanja ratnog puta i rješavanja statusa te problemima na koje je, prema njegovim riječima, nailazio u administraciji.
Naglasio je kako za njega nije riječ prvenstveno o novcu.
„U pokušaju da riješiš taj status, ne zbog novca, nego zbog časti, jednostavno zbog priznanja, zbog satisfakcije – ne uspiješ“, opisao je Rupčić svoja iskustva.
Ispričao je i kako je prilikom jednog dolaska u Ministarstvo obrane u evidenciji pronašao vrlo malo podataka o svojoj postrojbi, a pri kasnijem dolasku, prema njegovim riječima, nije bilo ni dokumentacije koju je ranije vidio.
Posebno je naglasio položaj svojih suboraca:
„Danas mnogi momci nisu riješili ništa, nažalost. Žao mi je, ali evo, tako je kako je.“
Unatoč svemu što je tijekom govora opisao kao birokratske nepravde, Rupčić je završio jasnom osobnom porukom – čast mu je što je bio zapovjednik te postrojbe.
Kazao je i kako bi, kada bi ponovno bio stavljen pred iste okolnosti, postupio jednako.
Tribina posvećena svjedočanstvima sudionika rata
Uz Juru Rupčića, na ljubuškoj tribini govorili su Stanko Primorac, Niko Dragičević, Pero Previšić i Željko Koroman.
Ipak, Rupčićevo svjedočanstvo donijelo je posebno detaljan pogled na ratni put 1. dragovoljačke pukovnije HV „Kralj Tomislav“, njezine veze s Ljubuškim i Hercegovinom te pitanja koja su za dio njezinih pripadnika, prema njegovim riječima, ostala otvorena i 35 godina poslije.
