Zagrebački užurbani život i novinarsko-PR karijeru Velinka Buljan zamijenila je prije četiri godine mirom rodnog Babina Polja na Mljetu. Danas vodi udrugu Mljetske koze, koja okuplja četiri članice posvećene očuvanju kulturne baštine, održivog razvoja i tradicionalne otočne arhitekture.
Život na otoku je teži, ali je manje opterećen nego život u gradovima. Ovdje na Mljetu, jednom od najtiših otoka na svijetu, tu tišinu možeš čuti, ističe Velinka, objašnjavajući motive povratka na rodni otok.
Povratak na otok donio je i specifične izazove svakodnevice koji zahtijevaju svestranost stanovnika.
Kad živiš na otoku koji nije gusto naseljen, nedostaje ljudi svih kvalifikacija. Moraš imati sve kvalifikacije i baviti se raznim stvarima, od cijepanja drva do mijenjanja utičnice. Moraš biti spreman sam napraviti sve što treba obaviti. To je jedna od specifičnosti života na otoku, ali zato otočani svašta znaju, mi smo multipraktični ljudi, pojašnjava Velinka.
Premda joj Zagreb ponekad nedostaje, promjena tempa života nije joj teško pala jer vezu s otokom nikada nije prekidala. Uz naslijeđenu obiteljsku kuću staru 350 godina i suprugovu želju za životom na moru, sve se poklopilo u pravom trenutku.
Ubrzo po povratku, s tri suradnice, Jelenom Merćep Hajdić, Anicom Belin i Anamarijom Levak, pokrenula je udrugu Mljetske koze. Naziv udruge nosi neobičnu simboliku vezanu uz trenutno stanje na otoku.
Imamo velik broj podivljalih koza, dakle koza koje su bile domaće te su puštene. Puno ih je, dolaze u sela i ruše suhozide kojih ima po cijelom otoku. Otok je nekada bio velika poljoprivredna površina, obrađivao se svaki pedalj zemlje, a naši stari su radili vrtove od kamena. Mljet je sad najšumovitiji otok, no ispod te šume su sakriveni suhozidi koji okružuju i kuće te su dio identiteta otoka, pojašnjava Velinka te uz smijeh dodaje kako u udruzi grade ono što koze ruše.
U protekle dvije godine Mljetske koze organizirale su četiri volonterske radionice u suradnji sa stručnjacima iz udruge Dragodid, na kojima je oko 50 volontera radilo na obnovi tradicijske gradnje.
Osim kroz radionice, Velinka suhozide obnavlja i sama u slobodno vrijeme. Prve teorijske upute dobila je od starijih mještana u kafiću, a praksa je ubrzo potvrdila njezinu vještinu.
Mislila sam si ako su to radili tisućama godina, zašto ne bi mogla i ja. A naučila sam tako da su mi u kafani stariji objasnili kako se to radi, u teoriji. Onda sam napravila jedan zid i susjeda od 90 godina mi je rekla “o, pa ti si to bolje napravila nego bilo koji muški“. Onda sam se uključila i u Dragodidovu radionicu i potvrdila da radim kako treba, prisjetila se Velinka, koja je do sada sama i na radionicama izgradila oko 100 metara suhozida.
Zidarske radove ispred kuće opisuje kao iznimno motivirajuće i opuštajuće iskustvo.
Izađem ispred kuće, pogledam na koji ću zid i tamo slažem. Ovdje ti ne može biti dosadno, gdje god pogledaš čeka te neki posao, pa možeš birati. A ja rado biram suhozid jer mi kopaju oči ti odroni i onda se stavim na to i to lijepo raste… Motivirajuć je to posao jer u kratkom vremenu vidiš napredak. I terapijski zato što se igraš i slažeš, kao Lego kockice, objašnjava Velinka.
Njezin rad potaknuo je i susjede te mlade otočane na akciju, pokazavši da briga o baštini uspješno pokreće cijelu lokalnu zajednicu, prenosi Putnikofer.hr.
Dosta se ljudi zainteresiralo kad su vidjeli da ih radim. To je inače bio muški posao, a ne ženski… Pa im pokažem, a imam i obećanja koja moram održati, kako me bi si ljudi sami popravili. Mladi koji žive na otoku i inače vole taj stil života, ali mi je drago da su svjesni važnosti toga da se vodi računa o tome što imamo i da očuvamo to što imamo, poručuje Velinka.
(www.jabuka.tv | Foto: Privatna arhiva)
