Bariša Škegro, jedan od vlasnika obiteljske vinarije iz Radišića u Hercegovini koja je na minulom Decanter World Wine Awards osvojila medalje za svih sedam prijavljenih vina
Ne proizvodimo vina prema trendovima, nego vina koja i sami želimo piti
Sedam medalja za sedam prijavljenih vina
Londonski Decanter World Wine Awards i ove je godine potvrdio ono što ljubitelji vina već neko vrijeme naslućuju: Hercegovina više nije tek zanimljiva vinska periferija, nego regija koja ravnopravno konkurira na svjetskoj sceni. Među najuspješnijim hercegovačkim vinarijama našla se Vinarija Škegro iz Radišića, koja je ostvarila pothvat osvojivši medalje za svih sedam prijavljenih vina. S jednim od vlasnika, Barišom Škegrom, razgovarali smo o obiteljskoj vinskoj priči, autohtonim sortama, izazovima hercegovačkog terroira i putu koji je malu obiteljsku vinariju doveo do vinskih karata nekih od najuglednijih restorana svijeta.
Vaša je vinarija ove godine ostvarila zapažen uspjeh na prestižnom natjecanju Decanter World Wine Awards (DWWA) 2026. Koliko vam znače ova međunarodna priznanja i što ona potvrđuju o kvaliteti vaših vina?
Sedam od sedam na Decanteru! Kada od sedam poslanih vina svih sedam osvoji medalju – četiri srebra i tri bronce – to više nije sreća, to je potpis kvalitete. Ponosni smo što naša blatina, žilavka i trnjak drže vrhunski standard u svim stilovima, od svježih do odležanih. Za nas je ova ujednačenost veći trijumf od bilo kojeg pojedinačnog bljeska. Dodatno nas raduje to što je od 45 medalja za BiH čak 23 otišlo u naš Ljubuški, uz tri zlata. Ljubuški službeno piše vinsku povijest, a mi smo ponosni što smo dio te zlatne (i srebrne) hercegovačke priče.
Obiteljska vinska priča
Vino je očito duboko utkano u vašu obiteljsku priču. Koliko ta tradicija zapravo seže u prošlost?
Djedovi i po majci i po ocu imali su vinograde i proizvodili vino, ali isključivo za vlastite potrebe. Tako da sam odmalena okružen vinom, odlazio u berbu grožđa, pomagao u pravljenju vina, a kada sam dovoljno odrastao, počeo ga i piti. Prava priča naše vinarije počela je ipak 1996., kada je moj otac, tada 46-godišnji profesor povijesti, kupio nekoliko bačava. Imali smo mali vinograd i obiteljsku kuću, osnovali Vinariju obitelji Škegro iz Radišića i proizveli prvu butelju.
Prijelomna 2008. godina
Danas imate jasno profilirane vinske linije. Kada je obiteljska vinska priča počela dobivati ozbiljnije konture?
Danas imamo dva glavna brenda: Krš i Carsus. Krš je naša temeljna linija, koju čine svježija i pristupačnija vina, dok je Carsus naša premium priča, namijenjena arhivskim vinima i zahtjevnijim tržištima. No prava prijelomnica dogodila se 2008.
Ne vjerujem da će trnjak istisnuti blatinu jer nisu izravni konkurenti. Blatina osvaja elegancijom, svježinom i voćnošću, a trnjak bi mogao steći prednost u premium segmentu
godine. Tada sam, kao 28-godišnjak, shvatio da ovako više ne možemo dalje.
Vino se stvara u vinogradu
Što je konkretno nedostajalo?
Struka. Bili smo obitelj puna entuzijazma, ali bez formalnog vinarskog znanja. Ja sam ekonomist, brat je završio političke znanosti, a otac je bio profesor povijesti. Zapravo je majka imala najviše vinogradarskih gena u obitelji, no postalo nam je jasno da ozbiljna proizvodnja vina ne može počivati samo na intuiciji i dobroj volji. Trebali smo nekoga tko razumije tehnologiju, procese i stilistiku vina, nekoga tko će nas stručno usmjeravati. Kada sam 2008. godine upoznao Milana Budinskog, koji je tada radio u HEPOK-ovoj vinariji u Ljubuškom, odmah sam pomislio: “To je naš čovjek.” Milan je donio stručnost i pomogao nam da od kvalitetnoga grožđa s vrhunskih položaja počnemo stvarati ozbiljna vina. Prije tri godine (2023.) našem se timu priključio Ivan Nižić, koji upravlja vinogradima i podrumom te smo njegovim dolaskom dodatno unaprijedili kako vinograd tako i sve procese u podrumu.
Gradnja vlastitog stila
Nedavno sam čitao intervju sa slovenskim vinarom Marjanom Simčićem, koji je rekao da se vino pravi u vinogradu, a ne u vinariji. Je li to i vaša filozofija?
Mislim da je to univerzalna filozofija jer sve doista počinje u vinogradu i on je temelj cijele priče. Ipak, rekao bih da je to samo četvrtina posla. Kada bih vinarstvo usporedio s košarkaškom utakmicom, četiri bi četvrtine bile vinograd, podrum, promocija i prodaja. Ako loše odigrate prvu četvrtinu, teško ćete poslije nadoknaditi zaostatak. Naravno, nešto se može ispraviti u podrumu, ali ne postoji čarobna formula. Kao i u odgoju djece, uspjeh je rezultat brojnih malih stvari koje se godinama rade ispravno. Kontinuitet je ključ.
Jeste li od početka znali kakvo vino želite stvarati ili ste vlastiti stil gradili postupno?
Kada danas gledam unatrag, 2008. godine imao sam samo jedan cilj: da Milan radi dobro vino. Otac, brat i ostali članovi obitelji prepoznali su da imam afinitet i želju razvijati posao pa sam s vremenom postao svojevrsni frontmen našeg obiteljskog rock sastava. No stil se ne definira preko noći. Stotinama sati razgovora s Milanom i ljudima koji su znali više od nas, kušanjem stotina etiketa svake godine, postupno smo oblikovali vlastiti rukopis. Danas vrlo jasno znamo kakav stil želimo i dosljedno ga razvijamo.
Terasasti vinogradi i terroir Hercegovine
Koliko godišta utječu na oscilacije u kvaliteti vina?
Velik je izazov iz različitih godišta dobiti konzistentan stil vina. Ako potrošača naviknete na određenu stilistiku, morate joj ostati vjerni. Od 2008. do 2026. prošli smo mnogo lutanja, ali smo pritom i mnogo naučili. Nažalost, nitko nam nije ostavio bilježnicu sa svim lekcijama iz prethodnih 50 godina. Sve smo morali otkrivati sami, iskustvom. Najvažnije je iz svakog promašaja što prije izvući pouku. Rekao bi jedan moj prijatelj – morali smo voziti autobus i biti kondukter.
Održivost i budućnost
Koje su najčešće zamke?
Jedna od ključnih je pogrešna procjena trenutka berbe. Ako grožđe uberete prerano, nije optimalno zrelo. Ako zakasnite, postaje prezrelo, gotovo džemasto. Mi smo u počecima često donosili odluke pod prevelikim utjecajem vremenske prognoze. Ako bi najavili kišu, požurili bismo s berbom kako bismo si olakšali posao, a prognoza se na kraju ne bi ostvarila. Kada u tom trenutku donesete pogrešnu odluku, posljedice je poslije teško ispraviti. Nezrelo grožđe podrum ne može čarobno pretvoriti u vrhunsko vino, a ni prezrelo ne donosi željeni rezultat. U pravilu je riječ o kombinaciji nedostatka iskustva i manjka samopouzdanja. No dugoročno gledano, upravo vas takve situacije najviše nauče.
Vaši su vinogradi vrlo specifični jer se nalaze na terasama i strmim padinama. Što to konkretno znači za grožđe i vino koje nastaje iz njega?
Svi naši vinogradi nalaze se na terasama. Trenutačno obrađujemo pet hektara, a u pripremi su još dva. Riječ je o prilično strmom terenu, zahtjevnom za rad, pa se služimo motornim pomagalima. Vinogradi se prostiru od oko 100 do 350 metara nadmorske visine, što je već samo po sebi posebnost. Druga je posebnost to što na relativno malom prostoru imamo vrlo različite tipove tla. Od 100 do 250 metara prevladava duboka bijela glina, dok se iznad toga, između 250 i 350 metara nadmorske visine, nalaze vapnenac i crvenica. Ta kombinacija različitih nadmorskih visina i tala veliko je bogatstvo jer nam pruža širok spektar mogućnosti u vinogradarstvu.
Žilavka, blatina i trnjak
Pogotovo kada su različite sorte posađene na različitim položajima…
Jedna od važnih stvari koje sam naučio jest vrijednost mikrovinifikacije. To znači da male količine grožđa, primjerice tonu ili dvije s pojedine parcele, vinificiramo zasebno kako bismo sačuvali njihove posebnosti. Takav je pristup puno zahtjevniji nego sve ubrati i smjestiti u jedan veliki tank, kao što se nekada radilo u velikim kombinatima. Rezultat može biti korektno vino, ali bez veće slojevitosti i karaktera. Kod nas berba traje i do 25 dana. Svakodnevno beremo manje količine grožđa, obrađujemo ih odvojeno, a tek ih poslije povezujemo u završni blend. Tako u jednoj čaši okupljamo karakter više mikrolokacija, što vinu daje dodatnu dubinu, kompleksnost i prepoznatljivost.
Iskreno, terase i strmine djelovale su mi kao svojevrsna vinska ekstravagancija.
Hercegovina kao vinska destinacija
Nipošto, to nije stvar vizure ni proizvođačke taštine, prednost terasa vrlo je konkretna. Naši su vinogradi na južnim ekspozicijama, dobro osunčani, ali još je važnije što to omogućuju izvrsnu drenažu. Zimi i u rano proljeće, dok loza nema lišće, razvija se korijen. Ako voda stagnira, stagnira i korijen. A ako voda dobro otječe, korijen ide duboko, a što je dublji, to loza ljeti lakše podnosi sušu. Mi smo ipak čisti Mediteran, s dugim i suhim ljetima, pa je to od presudne važnosti.
Terase imaju još jednu prednost: smanjuju rizik od mraza. Hladan zrak spušta se i zadržava u depresijama, odnosno u polju, dok su vinogradi na višim položajima sigurniji. To omogućuje dulju i stabilniju vegetaciju, što je ključno za dobar odnos šećera, kiselina i pH-vrijednosti, triju važnih elemenata kvalitete vina.
Izvoz od Kariba do SAD-a
Težitelibiodinamičkojproizvodnji?
Težimo održivosti, ali pritom ne mislim samo na održivost vinograda nego i na održivost ljudi. Volio bih da budemo zdrava i uspješna vinarija koja može pružiti perspektivu dvjema, trima ili petorici mladih ljudi, da mogu ostati živjeti u Hercegovini, dobro zarađivati i ovdje graditi svoj život.
Mene i brata životni je put odveo iz Hercegovine. Ovdje smo rođeni i odrasli, ali smo već nakon gimnazije otišli u Zagreb, gdje smo pronašli prilike za razvoj u nekim drugim područjima. Volio bih da danas mi koji smo otišli možemo stvoriti priliku nekome tko je završio agronomiju ili ga zanima vinarstvo, da može raditi kod nas, koristiti suvremenu tehnologiju, dobro živjeti od svog rada i ovdje zasnovati obitelj. Želimo stvarati ne samo gospodarsku vrijednost nego i prostor za profesionalni i intelektualni razvoj. To je moguće jedino ako smo prisutni na stranim tržištima, ako izvozimo vino i ako se uspoređujemo s najboljim svjetskim proizvođačima. I to je za mene jedan oblik održivosti.
Drugi se odnosi na sam vinograd. Idemo prema zelenoj poljoprivredi i u zaštiti najčešće koristimo bakar i sumpor. Biodinamika me ne privlači, ali održiva i organska proizvodnja itekako me zanimaju, ne samo u vinogradu nego i u našem vrtu, voćnjaku i masliniku.
Trendovi u svijetu vina
Vašu vinsku filozofiju uvelike određuju autohtone sorte žilavka, blatina i trnjak. Ima li u takvoj priči mjesta i za međunarodne sorte?
Prije svega okrenuti smo autohtonim sortama. Imamo žilavku, blatinu i trnjak i želimo upravo u njima biti najbolji. Nemamo ni chardonnay, ni cabernet sauvignon, ni merlot. Ipak, od međunarodnih crnih sorti odlučili smo posaditi grenache, za koji često kažu da je mediteranski pinot noir. Uzgaja se u toplijim dijelovima Europe, ali i u Australiji, a daje vina koja mogu biti vrlo elegantna i ne moraju nužno imati puno i teško tijelo. Mediteran vinima donosi zrelost i punoću, ali ih može odvesti i u prezrelost. Zato u vinogradu primjenjujemo različite tehnike kako bismo zadržali ravnotežu. Grenache nam prije svega treba poslužiti kao svojevrsni začin blatini i trnjku. I dalje ćemo proizvoditi sortnu blatinu i sortni trnjak, možda uz mali udio grenachea, a moguće je da ćemo jednog dana imati i sortni grenache. Riječ je o elegantnijoj sorti, s aromama jagode, papra i brojnih drugih nijansi kojima se može dodatno obogatiti karakter naših crnih vina.
Bojite li se da bi blatina mogla izgubiti bitku pred naletom trnjka? Trnjak je sada, koliko vidim, apsolutni hit.
Vinarstvo kao stalna utrka
Trnjak jest hit, ali još ga nema toliko u vinogradima da bi mogao bilo što pokoriti.
Mislim dugoročno. Koliko sam shvatio, trnjak je izdržljiviji i zahvalniji za uzgoj, dok je blatina nježnija i osjetljivija?
Prije nekoliko godina razgovarao sam s jednom Britankom o blatini. Budući da je blatina funkcionalno ženska sorta i treba oprašivača u vinogradu, rekao sam joj da je blatina, baš poput moje kćeri, majke i supruge, pomalo komplicirana. Ona me odmah ispravila u maniri prave dame i rekla da žene nisu komplicirane, nego kompleksne. Tako sam naučio da ni žene ni blatina nisu komplicirane, nego kompleksne. Treba im pristupiti s više pažnje i strpljenja, a one to znaju vratiti. Problem je jedino pronaći dovoljno vremena za tu dodatnu pažnju usred svih obveza koje imamo. Ne vjerujem da će trnjak istisnuti blatinu jer nisu izravni konkurenti. Sreća je što od njih nastaju potpuno različita vina. Oko blatine se treba više potruditi, ali ni trnjak nije jednostavan. Ima deblju kožicu i izražene tanine, a upravo su tanini njegova kičma. Blatina, s druge strane, osvaja elegancijom, svježinom i voćnošću. Možete je piti i ljeti, lagano rashlađenu, što je prilično netipično za jedno južno crno vino. Trnjak bi možda mogao steći prednost u premium segmentu jer ima potencijal za dugotrajnije odležavanje. Njegova taninska struktura bitno je drukčija od blatinine i mogla bi mu osigurati dugovječnost. Hoće li doista ljepše starjeti, tek ćemo vidjeti. Svi ga još uvijek upoznajemo i mnogo toga zasad ostaje u domeni pretpostavki.
Koja od te tri autohtone sorte ima najveći potencijal postati ono što je malvazija postala Istri? Istrani su od nekada relativno običnog vina stvorili jedan od svojih najprepoznatljivijih brendova. Može li sličan put prijeći žilavka, blatina ili trnjak?
Ništa u životu nije jednodimenzionalno, pa tako ni odgovor na ovo pitanje. No jedna je činjenica jasna: najveći dio potrošnje vina događa se ljeti, a tada se najviše traže bijela vina. Istrani su ozbiljno krenuli u razvoj malvazije još početkom 2000-ih, dok smo mi Hercegovci taj proces započeli tek oko 2012. godine. Vrijeme je važan faktor.
S druge strane, Hercegovina postupno postaje sve zanimljivija turistima, dijelom i zbog visokih cijena na hrvatskoj obali. Split i Dubrovnik udaljeni su samo sat vremena vožnje, pa vjerujem da će dio gostiju poželjeti istražiti i unutrašnjost, kušati nešto drukčije i doživjeti drukčiju priču. Netko tko na moru provodi sedam dana često već treći ili četvrti dan traži jednodnevni izlet ili novo iskustvo. U tome vidim veliku priliku za Hercegovinu i za žilavku. I mi bismo željeli doći u situaciju da značajan dio vina prodajemo na vlastitom kućnom pragu, a za to nam je potreban upravo taj nevidljivi izvoz, dolazak ljudi koji će vino upoznati ondje gdje nastaje.
Hercegovina nema ni približno toliko nevidljivog izvoza kao Istra. Primjećujete li ipak da taj segment raste?
Naš stopostotni uspjeh na Decanteru, gdje je svih sedam prijavljenih etiketa Blatine, Žilavke i Trnjka nagrađeno medaljama, dokaz je da naša tradicija danas govori vrhunskim svjetskim jezikom kvalitete u svim vinskim stilovima. Međutim, prave pozornice za ovakve priče jesu domaći vinski festivali, koji se s velikim uspjehom organiziraju diljem Hercegovine. Putem Hercegovačke vinske ceste u Mostaru, prestižnog
Blaža u Čitluku, Salona žilavke u Trebinju te ljubuških manifestacija Kušaj ljubuška vina i međunarodnog Trnjak Festa zajednički podižemo vidljivost svih hercegovačkih vinara. Upravo te manifestacije pale ‘alarm’ kod potrošača, privlače domaće i strane goste i trasiraju siguran put prema ‘nevidljivom izvozu’. Cilj nam je da vrhunsku kvalitetu naših vina turisti i vinoljupci ne otkrivaju samo na policama u svijetu već i da je dožive ovdje, na našem kućnom pragu. London je potvrdio ujednačen standard hercegovačkog terroira, a mi s ponosom pozivamo sve da ga ove sezone osobno provjere kroz bogat kalendar hercegovačkih festivala i posjetom našoj kušaonici.
Je li taj rast prije svega vezan uz Mostar i Međugorje ili se sve više uključuje i zapadna Hercegovina?
Međugorje bih ipak izdvojio iz te priče, ljudi koji ondje dolaze nisu naša primarna publika. Dolaze zbog duhovnog iskustva, traže vjeru, nadu i unutarnji mir. Vino, s druge strane, ipak nosi određenu hedonističku dimenziju pa se te dvije motivacije ne preklapaju uvijek. Naravno da se vino i ondje konzumira, ali to nije segment na koji bih prije svega računao.
Trebamo privlačiti ljude koji su spremni prijeći stotine kilometara kako bi kušali dobro vino i uživali u dobroj hrani. To nije jednostavan put, ali postoje uspješni primjeri. Jedan od njih je Villány u Mađarskoj, regija poznata po cabernet francu. Ljubitelji vina znaju za Villány Franc i spremni su izdvojiti pedesetak eura za bocu. Riječ je o relativno malom mjestu nedaleko od hrvatske granice koje je izgradilo prepoznatljiv identitet kroz vino, gastronomiju i niz manifestacija tijekom godine.
Hercegovina ima dosta sličnosti s Istrom. Umjesto boškarina ima bušu, ima žilavku, kamene kuće, mediteransku klimu, pa čak i svoj komadić mora kod Neuma.
Sličnosti svakako postoje, ali nema jednostavnog modela koji možete preslikati. Ne postoji copy-paste rješenje. Ipak, mislim da se određeveću
ni procesi već događaju, samo što se u Hercegovini, kao i mnogo toga drugoga, odvijaju pomalo stihijski i s određenim vremenskim odmakom u odnosu na Hrvatsku. Mislim da postoji razumijevanje i među političkim strukturama, koje su vrlo važne za razvoj cijelog ekosustava. Tu ne govorimo samo o vinu nego i o restoranima, turizmu, smještaju i svim sadržajima koji zajedno stvaraju destinaciju. Sve je to još uvijek u fazi sazrijevanja, ali potencijal postoji. Potrebni su ljudi s energijom, vizijom, hrabrosti i sposobnošću da ideje pretvore u konkretne projekte. Vjerujem da bi dodatni zamah mogao doći kroz europske fondove. Teško je očekivati da će se ovakav razvoj dogoditi spontano i bez ozbiljnijih ulaganja. Uostalom, turistički i gastronomski procvat Istre, kao i velik dio razvoja Hrvatske posljednjih desetljeća, u značajnoj je mjeri bio potpomognut upravo europskim sredstvima.
Koliko danas proizvodite vina i kako biste opisali portfelj Vinarije Škegro?
Proizvodnja varira od godine do godine, ali uglavnom se krećemo oko 30 tisuća butelja. Fokusirani smo na žilavku, blatinu i trnjak, a omjer bijelih i crnih vina otprilike je pola-pola. Imamo svježa i odležana vina, odnosno tri osnovne ekspresije. Prvu čine svježa vina iz inoksa, drugu vina odležana u drvu, a treću macerirana žilavka, odnosno amber ili orange vino, kako ga različiti ljudi nazivaju.
Koliko vina izvozite?
Izvoz nam je presudan, čak 95 posto proizvodnje prodajemo izvan BiH. Najviše smo prisutni u Hrvatskoj i Sloveniji, zatim u SAD-u, gdje smo dostupni u 34 savezne države, te u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Naša vina stižu čak i do Kariba, a već drugu godinu izvozimo na Sveti Kristofor i Nevis.
Nalaze li se vaša vina na vinskim kartama uglednih restorana?
Naša se vina danas poslužuju u nizu Michelinovih restorana diljem svijeta. Među najpoznatijima je The Fat Duck u Berkshireu pokraj Londona, Heston Blumenthal, nositelj triju Michelinovih zvjezdica, na čijoj se vinskoj karti nalaze čak tri naša vina. Prisutni smo i u Berlinu, u restoranima s jednom i dvije Michelinove zvjezdice, kao i u Zagrebu, Sloveniji i drugim europskim gradovima te SAD-u.
Postoje li trendovi u svijetu vina koji vas vesele ili zabrinjavaju? Čini se da danas dominiraju svježija, laganija i pitkija vina. Nekada je ideal bilo veliko odležano vino, a danas se čini da je upravo svježina postala “seksi”.
Kada govorimo o velikim odležanim vinima, ona moraju biti proizvedena tako da u ozbiljnijim godinama izlaze na tržište, a svaka dodatna godina onda im donosi novu vrijednost. S druge strane, ako od svježeg bijelog vina iz inoksa očekujete senzaciju nakon tri ili četiri godine, to će se rijetko dogoditi.
Putujući i kušajući mnogo vina, primjećujem da trendovi, i kod bijelih i kod crnih vina, sve više idu prema eleganciji. Onaj tko uspije spojiti eleganciju i punoću, napravio je velik posao. Kod crnih vina sve se manje traže teška, prezrela i alkoholna vina, a sve više ona koja imaju svježinu, ravnotežu i profinjenost. No svaki trend ima svoj početak i kraj. Ako stalno pokušavate pratiti trendove, prisiljeni ste neprestano mijenjati smjer. Mi prije svega proizvodimo vina koja sami želimo piti. Katkad se to poklopi s trendovima, a katkad ne.
Što je s roséom? Imate li ga u planu?
Naš podrum ograničen je prostorom i doslovno nam nedostaju kvadrati. Stalno se sudaramo jedni s drugima i pokušavamo pronaći mjesto za svaku novu ideju. Zato smo morali odabrati prioritete, a rosé je zasad ispao iz priče, ponajprije zato što ga najmanje pijemo. Ipak, siguran sam da ćemo ga uvesti kada sagradimo novi podrum.
Je li pogrešna predodžba da je to “žensko vino”?
To je jedna od većih predrasuda u vinskoj industriji. Samo zbog boje i te vrlo banalne podjele prema kojoj je ružičasto rezervirano za žene stvoren je potpuno pogrešan dojam. Rosé je okusom i snagom malo punije bijelo vino. Može imati više tijela od mnogih bijelih vina, a ako je dobro napravljen i elegantan, izvrstan je za uživanje, osobito tijekom ljeta.
Čini se da ste danas u prilično dobroj poziciji, barem kada je riječ o prodaji. Vaša vina očito kupce ne čekaju dugo.
Ne bih rekao da je situacija lagodna. Ovaj posao pomalo je poput vožnje bicikla: dok pedalirate, ostajete na njemu, a čim stanete, padate. Vinarstvo je zapravo velika biciklistička utrka.
Danas su nam pozicije svakako bolje nego prije i izgradili smo određeno ime, ali svaka godina donosi novu berbu. Sa svakom berbom kreće novi brojčanik i sve prethodne zasluge vrlo brzo padaju u drugi plan. Štoperica se resetira i počinje nova utrka.
U tome je zapravo i čar cijele priče. Kada bi čovjek pomislio da nakon petnaest godina rada sljedećih trideset može živjeti od stare slave, nastupila bi stagnacija. Upravo kontinuitet dobrog rada drži čovjeka živim, motiviranim i zadovoljnim.
