Ne znam jeste li ikad primijetili kako su osobe koje lažu jako ogorčene i nesretne. Laž je obično plod nesigurnosti i želje za pažnjom i oni koji često lažu ne mogu predvidjeti da će posljedica ustrajnosti u laži biti posrtanje. Zahtijeva to veliki napor u nadovezivanju – jedna laž povuče drugu i tako se vješto postaje profesionalni scenarist, ali bez prilike da se s izmišljenim profitira.
Vrijeme u kojemu živimo vrijeme je velike milosti. Vrijeme molitve i obraćenja. Vrijeme našega duhovnog čišćenja i čvrste odluke za Boga. Ono stalno traje jer je naš božanski Spasitelj uvijek s nama, među nama i u nama. Uostalom on je sam obećao da će biti s nama u sve dane sve do svršetka konca svijeta. On se brine za nas, on nas voli i u njemu je naša sreća i spas. Potrebno je odlučiti se za Njega i s Njim živjeti.
Toliko puta smo čuli kako je čovjek stvoren na sliku Božju, posjeduje besmrtnu dušu, milost posvetnu, razum i slobodnu volju, a to znači da bi trebao postupati kao što i Bog postupa. Tako bi trebalo biti. Postoji, međutim opasnost da čovjek sebi stvori sliku o Bogu prema onome kakav je on sam. A to može biti krivo i opasno. Po svoj prilici Isus je primijetio tu pojavu kod farizeja, pobožnih ljudi svoga vremena. Oni su počeli vjerovati kako bi Bog trebao postupati kao što ljudi postupaju.
Odlike, vrline i karakteristike muškarca neko su vrijeme pod velikim upitnikom. Razumljivo je da svakoga ne zanima sve i ne očekuje se da su svi sposobni i raspoloženi raditi sve „muške“ stvari. No moram napomenuti da se sve više muškaraca bavi, po uvriježenome mišljenju, „ženskim“ stvarima.
Prije nekoliko godina pred početak poslijepodnevne smjene krenuo sam pozdraviti učenike u učionicama kad me učenik četvrtog razreda zaustavio. “Psihologe, jedan mali dolje u drugom razredu ima virus!“, rekao je vidno uznemiren mučeći se s vokativom. „Kako misliš da ima virus?“
Mora se priznati, praštanje je nešto najteže u ljudskom životu. Lako ga je zahtijevati, teško ga je u životu prakticirati. Jasno nam je da ne možemo biti radosni, sretni i zadovoljni ako ne naučimo ovo bez čega je nezamisliv istinski, pravi vjernički život.
Često znamo reći za bilo što da nam se dogodi kako je to Božja volja, kako je to moj križ i kako je Bog to tako htio. Možda je tako ponekad i najlakše, jer vlastitu krivnju je lakše opravdati Božjom voljom, nego reći da sam pogriješio i da sam sām sebi kriv za situaciju u kojoj se nalazim.
Nije jednostavno objasniti svijetu, a ni samom sebi, koliko je vizualnost muškarčeva doživljaja izražena u svakodnevnom promatranju okoline.
Prošle nedjelje čuli smo evanđelje o Petrovoj ispovijesti vjere u Isusa kao Mesiju. Potom mu je Isus rekao svečane riječi, među kojima se ističe osobito ona kojom Petra naziva stijenom svoje buduće zajednice. Petar je stijena, kamen temeljac Isusovih učenika. To je temeljni tekst na kojem Katolička crkva i danas gradi svoju vjeru u Petrovo prvenstvo među apostolima i u prvenstvo Petrova nasljednika, tj. rimskoga biskupa, među biskupima svijeta tijekom povijesti Crkve.
Fra Mate Logara napisao je na svom Facebook profilu zanimljiv osvrt. Je li koronavirus donio neke dobre stvari za sobom i je li pomogla u životu vjernika?
Sredinom srpnja s prijateljem idem iz Ljubuškog u Čapljinu. U Studencima me zaustavi policija.
Iako je uobičajeno, ne samo kao znak kulture, nego i kao znak poštovanja prema službi koju obnašaju i kao znak uzvišenosti i svetosti poslanja koje im je povjereno, crkvene velikodostojnike oslovljavati različitim počasnim naslovima, pa tako primjerice biskupe s preuzvišeni, ekscelencijo, monsinjore ili oče biskupe, može se primijetiti kako u javnom diskursu takve titule vrlo često izostaju kada je u pitanju biskup Ratko Perić. On je najčešće samo Perić, ili u profinjenijem medijskom okruženju biskup Perić.
Svjesno i nesvjesno, mi svime šaljemo poruku o sebi; kako svojim ponašanjem, riječima, djelima, tako i svojim odijevanjem. Naše odijelo, naša odjeća puno govori o nama; iskazuje naš poziv, naše dostojanstvo, poštovanje, našu čednost, ali i sve ono suprotno od upravo navedenog.
Današnje evanđelje govori nam o čudesnom umnoženju kruha. Mnogi su došli izdaleka i pošli prema Kafarnaumu da čuju velikoga Proroka. Isus je govorio i govorio, a narod ga je slušao. Govorio im je o sebi, ali i o njima. Govorio im je o smislu života, o ljudskom dostojanstvu, o njihovoj sudbini. Bili su oduševljeni, zaboravili su na vrijeme, na jelo i na piće i na sve ostalo.
Božanski Spasitelj - Isus često govori o kraljevstvu Božjem i to u usporedbama. U današnjem ulomku Evanđelja, on ga naziva skrivenim blagom na njivi. Zatim dragocjenim biserjem, koje je pronašao trgovac i sve je prodao samo da stekne to biserje. Zatim ga uspoređuje s ribarskom mrežom punom riba, dobrih i loših. Još prije smo čuli da ga je nazvao kvascem i svjetlom, solju i sjemenom, obilnom žetvom, velikom gozbom...