Žal za neuhvatljivom ljepotom prizora ne zaživi dugo. Doskora upadosmo u jedan močvarni rukavac, potpuno zarobljen podivljalim ševarom, gustim i neprohodnim, koji je svirepo gušio pitomi vodotok, a nama donio trenutke mukotrpnog gacanja po nekoj blažoj verziji živog blata koje je smrdjelo onim dobro poznatim sumporastim kiselim vonjem pokvarenih jaja. Kako smo samo upali u ovaj riječni limb, ili smo već u nekom od krugova, a još maloprije je sve bilo k’o u raju!? ‘Koliko samo čudnovate raznolikosti na tako uskom komadu prostora!?’ I doista vrijedi ta misao ne samo za ove vode, nego i ponešto za ovaj kraj kojim prolazimo, tu postojbinu vječnog nadmetanja svjetlosti i kamena koje pobjednika nikad ne dade. Iz tog rasapa raskoši stvori se neka čudna sinergija koju upiju rijetki koji još na tom kamenu omrknu i koje ova svijetlost budi. Oni tako postanu zauvijek voljena djeca oštrog oca kamena i blage majke svjetlosti, i gdje god da odu u svojim dubokim očima nose i jedno i drugo, jer oni su danas nevoljna pastorčad ove zemlje a sutra će biti nedonoščad svijeta.
Proboj kroz podivljalu trsku uvede nas u mirni, mračni rukavac. Klizili smo sporo uz omalenu adu, načičkanu gustim vrbama i živicom, kroz koje su se sunčeve zrake jedva probijale. Otočić je bio toliko netaknut i divlji, a bogzna kakva je sve sitna zvjerad tu našla utočište, pa u trenu odustadoh iznijeti budalastu pomisao da pristanemo i da ga koloniziramo na bar jedno popodne, a ako bi nam pošlo za rukom stopiti se s okružjem, možda bi taj mali i zaboravljeni teritorij mogli i prisvojiti, pa proglasiti na njemu kakav novi „Liberland“, ili neku sličnu šaljivu državotvorinu, ako kome, da prostiš, ne bi zasmetalo što smo „zapasali“ toliko područje. Državljanstvo i politički azil bi simbolično ponudili svim onim prije rečenim, nevoljenima što u očima nose čvrstinu ovog kamena i svjetlo ovoga neba, samo neka ih, pa makar i na ovom malom, ubogom komadiću zemlje.
Na obalama utihle Zavale me dočekaše uspomene iz nekih spokojnijih i olako proživljenih, meni dragih vremena. Mnogo je ove umiljate vode proteklo otkad sam posljednji put bio tu. Promijenilo se gotovo ništa nije. Čak je i ona čuvena skakaonica potpuno ista – samo ljudi ni za lijeka, a rano je poslijepodne ljeta što plamti svojemu vrhuncu. U mojim ušima sjetno odzvanjaju davna rika raskalašene mladosti i beskrajni pljuskovi njenih uzavrelih tjelesa u čast bujici životne snage. A u smiraj dana, kad se mlade strasti smire i zdravi nagoni splasnu, ostane Zavala sama i uljuljkana u zagrljaju posljednjih sunčanih stubova što siđoše niz leđa kršnog Klobuka da zaplešu posljednji ples na njenim utihlim obalama.
Žal za lijepom prošlošću koliko god sladunjav bio, neumitno zna biti i bolan, pogotovu onome tko živi sadašnjost rastočenu neizvjesnošću, sumnjom, a ponajviše beznađem u neko bolje sutra. Ali mi smo još tu, življi nego ikad, jer pod nama je zaklokotao čudovišni Klokun, onako hitar, uvijek jednako leden i prijeteće modar. Ćudljivi ljubavnik blage ljubovce, nekad bi poput kakva uspaljenog vodenog satira znao grublje zarinuti u njene meke skute. Tad bi netko s obale rezignirano promatrao kako se vode Zavale zaboje opominjuće svjetlucavim modrim nijansama. Malo tko bi se tada odvažio zaplivati na drugu stranu. Iz te prkosne ljubavne igre rodiše se Mlade, lijepe na majku a hirovite na oca. Zrak oko nas zamirisa njihovom mladalačkom svježinom, sa svih strana zažubori i zatalasa. Posta živo na našoj maloj arki, koja mi se sad učini tako sićušna na odjednom širokom koritu. Nesta one prijašnje melankolije i sjete iz onih toplih i umiljatih pličina. Plovili smo novorođenom rijekom, omamljeni njenom varljivom ljepotom i njenom nevinošću ponuđeni. Mlade su ćudljiva rijeka. U ljetnim danima njeni brzaci su blagi i bezopasni, tek poput djeteta zaigrani, a njeni virovi kao da zaspu, ošamućeni žegom hercegovačkog čelopeka.
Ali kad se njene obale ohlade, posive i zamru obavijene onim teškim mrtvačkim pokrovom zime, njene vode kao podivljale huknu, oboje se ratničkim bojama pa zaparaju nemilosrdno brdom i dolinom, krenuvši u nesmiljen i rušilački pohod, razmećući se slavodobitno svom svojom naglo nabujalom snagom. I tako je valjda bivalo od iskona, pa sve do pred par stoljeća unatrag. Na razmeđu civilizacija i u praskozorje kulturološkog šoka kojeg je trebalo dočekati, rastakale su ove vode ovaj suri kamen i ono malo škrte rađenice, rastočivši se na kraju u svoju ostavštinu, u Rastoke, zastavši u njima i našavši smiraja u tamošnjim brojnim ponorima, Jezerima i Jezercima.
Ne tako davno, još početkom 19. stoljeća, ova rijeka je bila dovoljno silovita da kroz čitavu godinu plavi cijelo Ljubuško polje, čineći ga prastarom močvarom punom raznovrsnog raslinja, o čemu tek koju godinu ranije ponešto svjedoči i Fortis u svome „Vjađu“, kad je se iz obližnjih Kokorića zaputio do uvijek vruće međe, u potpunosti inkognito, praćen tek nekolicinom odvažnijih ljudi domaćina mu, vojvode Prvana, i vođen nagonima avanturiste i putopisca pionira. O tom svom ilegalnom posjetu zabilježio je u kratkim crtama da su obale Trebižata zarasle gustom šumom i da uz njih ima mnogo starih grobova. Taj njegov kratki izlet u Ljubuško polje učinjen je na brzu ruku, pod okriljem noći i u stalnoj strepnji od mogućeg susreta s turskim ophodnjama. Njegova trajna namjera je bila zaći dublje među domicilno stanovništvo tadašnje Hercegovine, ali mu nije pošlo za rukom da isposluje carski „ferman“, vjerojatno zbog raznoraznih diplomatskih zavrzlama i igara koje nisu bile rijetkost ovdje, na dugoročnom „klizištu“ dvaju sukobljenih svjetova.
