Jezdeći pitomom i smaragdnozelenom površinom dospjesmo do još jednog svjedoka tih turbulentnih i prekretnih vremena, Kavazbašinog mosta, izgrađenog negdje sredinom devetnaestog stoljeća za vladavine posljednjeg turskog gospodara Hercegovine, Ali-paše Rizvanbegovića – Stočevića. Taj zadnji hercegovački hegemon, čiji lik i djelo jedni sustavno i nedovoljno argumentirano stavljaju na pijedestal, a drugi temeljito kude, bivat će po prilici još dugo predmetom povijesno-kulturoloških trzavica. Nedvojbeno je taj mini-sultan, koji je uspio emancipirati Hercegovinu, otevši je iz zagrljaja bosanskog ejaleta i tamošnjih „šljivara“, kako ih je znao nazivati, bio i ostao istinski kontroverzan povijesni lik. Pod krinkom neke čudne i samo njemu znane vizije altruizma, ili tek iz pukog koristoljublja, izvršio je potom i agrarnu reformu ovih krajeva, koju je bjesomučno i silom provodio na svakom koraku.
Tako je pod njegovom upravom isušen dobar dio one već rečene močvare, pa zasijani svi oni kultivari koje uzgajamo i danas, izuzev par egzotičnijih, riže primjerice, koja je u to vrijeme izuzetno dobro uspijevala u obližnjim Veljacima, ali ne zadugo, jer se zbog specifičnog načina uzgoja među populacijom uskoro pojavila malarija i žuta groznica. Pod njemu omiljenom krilaticom „Nek čekić kuca ako puška ne puca“, kulučila je raja danonoćno, pretvarajući pustare u plodne oranice, a onaj tko bi mu se drznuo zamjeriti, završavao bi obično kao opominjuće stravičan ures na zidinama njegovog ljetnikovca. Iako se volio predstavljati kao čovjek iz naroda od kojeg su svi jednako mogli zatražiti zaštite ili pomoći, bez obzira na vjersku pripadnost ili stalež, na kraju bi uvijek na površinu isplivala njegova prijeka narav, glavni mu adut u kroćenju potlačenih i držanja u strahu podčinjenih.
Je li i njegov kavazbaša, (ili je to bio samo sindrom Andrićevog Abidage) o čijoj strogoći i oholosti i danas živi spomen, tjeran strahom od svog nadređenog po čitavoj nahiji širio teror dok je rukovodio radovima na ovom mostu, pitam se dok se predomišljamo kroz koji nam je od njegova četiri luka proći pa se ogledati u onom zelenom bezdanu kolovrata, u čije se virove nekoć odvažavao zaroniti samo legendarni lovac Levan, ta žilava ljudina, svojevrsni Bear Grills svoga vremena i jedan od rijetkih kojem je negdje u brdima Gornje Vitine igrom slučaja pošlo za rukom preplašiti već rečenog kavazbašu, skočivši pred njega s nekog duba u sumrak, poput vukodlaka, i rastjeravši iz obijesnog lova njega i njegovu razjarenu vižlad. Svjedoči zorno o tim teškim događajima, kao i o burnim i prekretnim vremenima koja uslijediše fra Martin Mikulić u svojim pripovijetkama, taj samozatajni, a danas nedovoljno rehabilitirani skupljač narodne baštine i neobično nadareni narator svoga vremena. Tako fra Martin za ovo mjesto kaže da „ predaja veli, da su ljudi na Mlade, gdje ih sada prenosi most od sedam okana, prelazili s obrve na obrvu na volovskom jarmu“, a zatim se nadovezuje slikom ljubuškog polja za koje spominje kako „ljudi pamte da je tridesete godine našeg vijeka izgledalo kao močvara puna vode, šašja i svakovrsne gore.“ U takvim uvjetima njegov „lovac“ je mogao s lakoćom i goloruk hvatati svakovrsne ribe kojom su ove vode tada obilovale. Dovoljno je bilo zajaziti buk i čekati na njemu ugora sa smokovim listom u ruci.
A danas rijetko što teže od kila pliva ovim čistim brzacima i u očima se ovdašnjih ribiča da nazrijeti sjeta i nedoumica dok uporno i neumorno iznova „zabacuju“, a „javi se“ tek katkad, u boljim danima koja iz obližnjeg ribnjaka utekla, naivna i utovljena „ kalifornijka“. Autohtone vrste gotovo da su i nestale, odnesene su vihorom zadnjeg rata, u kojem ljudska neodgovornost i zločestoća nisu poštedile ničega, pa ni riba. Svi pokušaji obnove ribljeg fonda koji uslijediše kad uplovismo u mirnije poslijeratne vode ostadoše tek na razini pukog entuzijazma nekolicine pojedinaca, nedovoljno potpomognutih iz utjecajnijih društvenih sfera, ili pak bijahu u samom početku krivo navrnuti i nepromišljeni poput nekih slučajeva poribljavanja ovom slivu nepripadajućih vrsta, kao što je štuka, taj proždrljivi i brzorastući predator velikih ravničarskih rijeka, za kojeg je ova naša tek poput ovećeg potoka u kojem uskoro ne bi imao što požderati. O tempora, o mores…
Klizili smo zelenim labirintom Jašica, dok je bistar žubor napajao i zaokupljao naša čula, njegov odjek rastao posvuda oko nas, vabio nas i milovao, čas iz dubine zapjenjenog buka, pa čas titrao po nama iz sjene jedne zaplivale vrbe. Usporavamo. Dišemo tu rapsodiju zvuka punim plućima. Kojim brzakom okrenuti? Na trenutak poželim da zeleni zastori padnu. Kriju li se to ovdje, nevješto i naivno, zadnji netaknuti rukavci ove posljednje kraške ljepotice i zar postoji taj netko tko bi se ovo drznuo obeščastiti? Molim se da je ovako bilo i u neko davno pramaljeće kad su ovuda koračale vojske onih koji leže pod bilizima tu poviše nas, na šumovitim padinama Klobuka, na nedalekom Borju, danas već pomalo u zaborav potonulom i neopravdano zapuštenom počivalištu naših predaka. A ako je ovako bilo i nekad, tako neka i ostane. Neka ostane tu i onaj mrki, stari ribar koji nas je nijemo i nepomično motrio dok smo otjecali preko Ćukovića slapa, nalakćen na svoj štap poput druidskog svećenika, posljednjeg stražara i čuvara tajni majke prirode.
Između dva slapa ojačale i ujezerile se Mlade pa razmakle dvije široke obale. Zaslijepljeni novim prizorom i kao ispali iz druge dimenzije, nahrupismo na to svijetlo vodeno prostranstvo. Mlade su ovdje bremenite vodom, nagomilanom u mrklim i nepreglednim dubinama, spremnom da se sjuri niz donji, veliki slap, pa još jače zaglavinja, osvježena Grabovim Vrilom, dočepavši se konačno rubova polja i zavijugavši njime pobjedonosno kao nekoć davno. Možda su tu, na ovoj širini trebale niknuti i neke od onih „mini“ hidrocentrala koje bi zasigurno značile kraj ove rijeke, bar onakve kakvu je znamo, ranjene i napaćene, ali još uvijek žive i prkosno lijepe. Rijeke u koju su neki od nas običnih smrtnika beznadno i doživotno zaljubljeni. I neka nam ne zamjere neki što nam teško padaju sva njena stradanja,ona prošla,već pomalo zaboravljena, od nje gotovo oproštena i neka moguća buduća, nama armagedonska.
Zaokupljen sivom mišlju i pogleda uprtog u daljinu, isturam se na pramac naše male plovilice, koja je sve češće ponirala nižući buk za bukom. Svakim prevaljenim metrom smo jurili sve brže, gubeći na visini i strepeći pred susret sa novim nepoznatim brzakom. A pitoma naša rijeka nas je još dugo izdašno i naivno častila svojom plemenitom ljepotom, ne tražeći mnogo zauzvrat, tek koje sjećanje, malo pažnje i nježan dodir, kao mlada one prve noći, mirišući nenametljivo i svježe, poput loze u cvatu.
U azurni suton plovili smo već blagim šumorom vode uljuljkanim poljem, ispraćani okom posljednjeg upornog ribara. U smiraj otežalog dana nekoliko zaostalih zraka prosipa zagasit akvarel po zadrijemaloj vodi. Tonemo u zagrljaju sumraka. Naš vidik omeđuju nasipi ko krupni mrginji, dok ja sav zamišljen i sjetan, potiho žalim za onim drevnim jezerom što ga isušiše na dobrobit sviju pa da nam pogledu sad nema kraja kao i našem putu što je tek u začetku, tu, u dolini Trebižata, i dalje.
