Dana Grabovac

Draga bako, na ovoj slici smo nas dvije — ja puna mladosti, a ti puna životne blagosti, moj oslonac i snaga.

Ti si bila moja stijena, a ja tvoje malo sunce. Uvijek nas je dijelila daljina — ja ovdje, ti tamo — ali nikada nismo bile istinski daleko. Naučila sam voljeti te kroz tvoj glas na telefonu, kroz dane provedene kod tebe koji su uvijek prebrzo prolazili i kroz svaku tvoju riječ koja i danas tiho živi u mom srcu. Možda se nismo često gledale, ali svaki naš razgovor bio je most koji nas je spajao.
Tvoje molitve bile su tiha snaga
koja me čuvala i pratila kroz život.
U njima je bila sva tvoja ljubav i briga — i zato i danas koračam sigurnije, hodam po mostovima koje su tvoje molitve i tvoja vjera za mene gradile.
Ponekad, kad još jače nedostaješ, zatvorim oči i zamislim onaj trenutak kada ćemo se ponovo sresti.
Prepoznat ću te po onom toplom osmijehu i po riječima „Sunce moje“.
Vjerujem da ćemo se opet sresti u zagrljaju Onoga koji nas je oduvijek spajao —
tamo gdje ljubav ostaje, a rastanci više ne postoje. Ove riječi danas polažem umjesto cvijeća —
neka procvjetaju tamo gdje si ti, u svjetlu i miru koji nikada ne vene.

Tvoja Natali